Nakon prerade sadrži još samo dva elementa, svaki od njih krajnje nezdrav za tijelo. Naime, anorganski natrij i otrovni hlor. I ponovo, i ovdje stupa na scenu zakon uravnoteženja i tijelu bivaju uskraćene upravo one materije i mikroelementi koji su u prvobitnoj soli bili sadržani. To su tačno 82 elementa. Umjesto njih, radi bolje rastresitosti, soli se dodaje aluminijumsilikat, koji je otrovan!
Aluminij u tijelu je dokazan kao uzrok Parkinsonove bolesti, drugih oboljenja nervnog sistema i raka. Zašto bi bilo potrebno da kvarimo svoj ukus time što ćemo pokušavati da bezukusnu industrijsku hranu popravimo dodavanjem otrovne soli! Prirodnu hranu ne treba dalje poboljšavati i to čini da so, bar u toj količini, postaje nepotrebna.
So nije hranjiva materija! Indijanci, Eskimi i mnogi drugi narodi nisu poznavali so, pa je nisu mogli ni upotrebljavati, i to im uopšte nije naškodilo! Sasvim suprotno tome! Kada su prvi istraživači doprli do Indijanaca u Americi, oni nisu još znali za upotrebu soli, pa nisu poznavali ni visoki krvni pritisak, srčane bolesti ili probleme s bubrezima.
Osim toga, ti ljudi su se isticali svojim tjelesnim savršenstvom i ljepotom. Tek kada im je bijeli čovjek donio so i tehniku konzerviranja putem soli, zlo je počelo da se širi i Indijanci su degenerisali isto tako brzo kao i bijeli ljudi prije njih. Prosječna potrošnja industrijske soli kreće se od 12 do 20 grama dnevno po stanovniku. Zdravi bubrezi mogu da prerade samo 5 do 7 grama soli dnevno. Ostalu količinu tijelo pokušava da razvodni ćelijskom tekućinom da bi izbjeglo oštećenja tkiva.
Kada izvor presuši, tijelo je primorano da preostalu so povezuje s ostacima razmjene materija iz hrane i da tako stvara nerastopivu sonu šljaku. To je i uzrok zašto čovjek, najvećim dijelom ujutro, osjeća tako snažnu žeđ. Sa dobrim organskim namirnicama i prikladnom ishranom čovjeku u stvarnosti i nije potrebna nikakva dodatna so. Što manje, to bolje! Skoro svi ljudi, nažalost, ne ostaju zdravi i elastični kao u mladosti. Zato gledajte unaprijed i promijenite svoj stari, izlizani način života! Međutim, i sa samom himalajskom solju treba biti oprezan, jer je industrija počela da joj dodaje fluor!
Danas se često pod krinkom „prirodnog“ na tržište plasira so koja je već prošla više stepena industrijske obrade. Pakovanja su atraktivna, marketing uvjerljiv, ali sastav nerijetko otkriva dodatke koje ne želimo unositi. Posebno je zabrinjavajuće što se u pojedinim slučajevima u himalajsku so dodaje fluor – supstanca koja, iako promovirana kao zaštita za zube, ima sumnjiv uticaj na mozak, štitnu žlijezdu i pinealnu žlijezdu. Dugoročna izloženost fluoridima može dovesti do smanjene kognitivne funkcije, poremećaja hormonske ravnoteže i oštećenja kostiju. Ironično, ono što mnogi kupuju da bi sačuvali zdravlje – može u suštini da ga potkopava.
Zato nije dovoljno samo izabrati „himalajsku so“, već je važno provjeriti njen izvor, sastav i način prerade. Još bolje rješenje jeste potpuno reducirati unos soli i osloniti se na prirodni ukus namirnica, kao i na začine iz prirode – kao što su sušeni biljni miksovi, limun, češnjak, đumbir, celer i drugi prirodni pojačivači ukusa. Na taj način ne samo da čuvamo bubrege i srce, već i podstičemo tijelo da se vrati svojoj prirodnoj hemijskoj ravnoteži.
Na kraju, izbor je, kao i uvijek, na nama. No, dok industrija i dalje prodaje iluzije pod etiketom „zdravo“, odgovornost da naučimo čitati sitna slova i donosimo informisane odluke – ostaje isključivo na nama. Tijelo ne zaboravlja ono što u njega unosimo. Neka naš svakodnevni izbor hrane bude u službi zdravlja, a ne privida.
