Upoznajte djevojku koja živi sa majkom na planini, bavi se kozarstvom i pravljenjem domaćeg sira
Na obroncima planine Bjelaš, između gustih šuma i pašnjaka koji mirišu na divlju mentu i majčinu dušicu, živi Emina Zukić, dvadesetčetverogodišnja djevojka čiji je život sve samo ne uobičajen. Zajedno sa svojom majkom Hanom, Emina vodi malo porodično imanje u selu Ravnik, udaljenom sat vremena od najbližeg grada, ali duboko ukorijenjenom u tišini i ljepoti prirode.
Život na planini – ritam koji određuje priroda
Jutra na Bjelašu počinju rano. Dok se sunce tek budi iza stijena, Emina već otvara drvena vrata štale gdje je čeka njezino malo blago – stado od 37 koza, uglavnom bosanskih brdskih, poznatih po izdržljivosti i kvalitetnom mlijeku.
„One su kao porodica,“ kaže Emina uz osmijeh, dodajući da svaku kozu zna po imenu. Najstarija među njima, Brina, vodi ostale u red i uvijek je prva na mužnji.
Iako mnogi misle da je život na planini težak i monoton, kod Emine je svaki dan drugačiji. Priroda diktira posao: nekad je to priprema pašnjaka, nekad skupljanje ljekovitog bilja, a najčešće – pravljenje domaćeg kozijeg sira, po receptu koji je u njihovoj porodici star više od 60 godina.
Recept koji se prenosi s koljena na koljeno
Majka Hana je čuvarica tradicije. Od svoje majke je naučila kako se pravi meki sir u krpicama, tvrdi planinski sir i čuveni Ravnički dimljeni sir, koji se nekoliko dana suši iznad bukovine, dobivajući posebnu aromu.
Emina nastavlja tradiciju, ali unosi i nove ideje – poput eksperimentisanja s dodatkom divljeg bilja i oraha. Tako je nastao njihov najpoznatiji proizvod: planinski sir “Bjelaška ruža”, lagano ružičaste boje zbog posebne mješavine šumskog bilja.
Život u skladu s prirodom
Emina priznaje da je imala priliku živjeti u gradu, studirati ili raditi nešto sasvim drugo. Ali kada je nakon srednje škole provela ljeto na imanju, shvatila je da je njen životni poziv vezan za zemlju, životinje i mir koji samo planina može dati.
„Nema gužve, nema buke. Sve što čujem su zvona sa kozica, vjetar i povremeno lavež našeg psa Arona. Ovdje čovjek nauči šta znači biti slobodan,“ priča Emina.
Kupci dolaze i iz daljine
Iako žive udaljeno od grada, njihovi proizvodi su već poznati u regiji. Ljudi iz Sarajeva, Zenice, pa čak i iz Hrvatske, dolaze u Ravnik samo da probaju njihov domaći sir.
„Kada vidiš da se trud isplati, da se ljudima dopada ono što radiš srcem, to ti da snagu da nastaviš,“ dodaje Hana.
Emina mašta o maloj sirani koju bi otvorila u selu. Želi proširiti proizvodnju, ali tako da ne izgubi autentičnost i prirodni način rada.
„Ne želim fabriku. Želim mjesto gdje će ljudi doći, vidjeti koze, osjetiti miris planine i probati pravi sir, napravljen rukama, a ne mašinama.“
U vremenu kada mnogi bježe iz sela u gradove, Emina Zukić bira suprotno – život u kojem se radi puno, ali gdje svaki dan ima smisao. Njena priča podsjeća da sreća nije uvijek tamo gdje je buka, svjetla i trka za vremenom. Nekad je sreća jednostavno – na planini, sa majkom, stadom koza i svježim sirom koji miriše na tradiciju.
