Zovem se Lejla. Rođena sam u romskoj porodici, u malom mjestu gdje se ljudi znaju po prezimenima, a još više po predrasudama. Od malih nogu naučila sam da moj identitet nekima znači više nego sve ono što ja jesam kao osoba. Prije nego što progovorim, neki već misle da znaju ko sam, kakav mi je život i kakvi su mi snovi.
Ali istina je sasvim drugačija.
Odrasla sam uz majku koja me učila poštenju, radu i ponosu, i oca koji mi je uvijek govorio da se čovjek ne mjeri po porijeklu, već po srcu i djelima. U našoj kući nije bilo puno novca, ali je bilo poštovanja, topline i zajedništva. Naučila sam da se borim, da budem jaka i da ne spuštam glavu – čak ni onda kada bi mi je drugi pokušali spustiti.
Kroz školovanje sam često osjećala da moram davati duplo više da bih bila jednako prihvaćena. Kada bih postigla uspjeh, govorili su da je to izuzetak. Kada bih pogriješila, to bi postajalo “pravilo”. Ipak, nisam odustajala. Znala sam ko sam i koliko vrijedim, bez obzira na to da li to neko želi priznati.
Danas sam odrasla žena. Radim, trudim se, gradim svoj život korak po korak. Volim uredan život, iskren razgovor, mirne večeri i ljude koji drže do riječi. Volim svoju kulturu, ali i svijet oko sebe. Ne tražim sažaljenje, niti posebne privilegije – tražim samo poštovanje.
Kada kažem da sam Romkinja i da se ne stidim toga, ne kažem to prkosno. Kažem to mirno, sigurno i ponosno. To sam ja. Moje porijeklo je dio mene, ali me ne definiše u potpunosti. Ja sam mnogo više od etikete koju mi drugi pokušavaju zalijepiti.
U ljubavi sam, kao i mnoge žene, imala razočaranja. Neki su me gledali kroz stereotipe, neki su me idealizirali, a neki su pokušavali da me promijene. Naučila sam da ne pristajem na manje od poštovanja. Naučila sam da ljubav ne znači odricanje od sebe.
Zato danas jasno kažem: tražim muškarca koji će me poštovati ovakvu kakva jesam. Ne nekoga ko će me “tolerisati”, već nekoga ko će me prihvatiti. Ko neće pitati “šta će ljudi reći”, nego “kako se ti osjećaš”. Nekoga kome neće smetati moje porijeklo, već će ga poštovati kao dio mog identiteta.
Ne tražim savršenstvo. Tražim iskrenost, stabilnost i ljudskost. Tražim nekoga ko zna da je poštovanje temelj svake veze i da ljubav ne poznaje boju kože, prezime ni porijeklo.
Ovo nije priča o žrtvi. Ovo je priča o snazi. O ženi koja zna ko je, odakle dolazi i kuda ide. O Romkinji koja stoji uspravno, gleda naprijed i ne stidi se sebe – jer nema razloga za to.
Ako postoji poruka u ovoj priči, onda je jednostavna: prije nego što nekoga sudiš, pokušaj ga upoznati. I prije nego što tražiš ljubav, nauči poštovati.
Jer poštovanje je ono što svi zaslužujemo.
