Zovem se Elmina, imam 28 godina i ponosna sam što sam Romkinja. Moje odrastanje nije bilo lako – odrasla sam u malom naselju na rubu grada, gdje su predrasude i siromaštvo često bili jači od snova. Moja porodica nije imala mnogo para, ali smo imali ono pravo bogatstvo – ljubav, zajedništvo i običaje koje prenosimo s koljena na koljeno.
Od malih nogu učila sam vrijednosti svoje zajednice. Majka me stalno podsjećala da budem hrabra i da se nikad ne stidim ko sam, a otac je pričao priče o našim precima, o tome kako su preživljavali i kako su uvijek nalazili ljepotu u životu, čak i kad je bilo teško.
Škola nije bila lagana. Djeca su ponekad bila okrutna zbog mog porijekla. Sjećam se da sam dolazila u školu sa istim, istrošenim cipelama i starim ruksakom, dok su drugi dolazili svaki mjesec s nečim novim. Ma, znate kako je to – djeca znaju biti bezobrazna. Ali bilo je i onih koji su me podržavali i bodrili da nastavim učiti i vjerovati u sebe.
Ipak, bilo je i lijepih trenutaka. Prijateljice su dijelile olovke i bilježnice kad nisam imala dovoljno. A srce mi je poskočilo kada bi mi neko iz razreda ukrao osmijeh ili pohvalu. Takve male stvari su stvarno grijale dušu.
Kod kuće nije bilo lako. Imali smo malu kuću od par soba, grijali smo se starom peći, a hrana je često bila oskudna. Kao najstarija, često sam pomagala majci – skupljala drva za ogrev, spremala ručak, čuvala mlađu braću i sestre dok je majka radila.
Sjećam se jednog zimskog dana kada je snijeg prekrio sve ulice, a drva za ogrev skoro nestala. Otišla sam u obližnju šumu da ih skupim, iako sam bila prehlađena. Ma, pravo životno iskustvo – naučilo me je odgovornosti i solidarnosti, a i kako cijeniti ono što imamo.
Vikendom, kad bi bilo dovoljno hrane, pravili smo male gozbe – domaći kruh, jednostavne pite, čaj i kolači od jabuka iz našeg vrta. Baš onako, kao što smo to radili kod bake. Naučila sam da sreća nije u materijalnom, nego u tome kako se držimo jedni za druge. Počela sam cijeniti male stvari, znate, ono što stvarno grije srce.
Često smo se okupljali s komšijama, pričali priče iz prošlosti, pjevali pjesme naših predaka i igrali stare igre. Te tradicije su me oblikovale i dale mi osjećaj pripadnosti.
Danas sam nezavisna žena. Završila sam fakultet i radim posao koji volim, ali nikada nisam zaboravila korijene. Svaka haljina koju nosim, svaki običaj koji čuvam, svaki osmijeh koji dijelim sa zajednicom – podsjeća me na moju snagu i ljepotu porijekla.
Ne stidim se što sam Romkinja. Naprotiv, to je dio mene koji me oblikovao i dao jedinstvenu perspektivu u svijetu. Ponosna sam na svoje porijeklo, na borbe koje sam savladala i na snove koje još uvijek slijedim. Svaka priča, svaki izazov i pobjeda podsjećaju me da identitet treba njegovati i poštovati – jer u njemu leži prava snaga.
Ako bih mogla poručiti bilo kome ko se osjeća posramljeno zbog svog porijekla, rekla bih: budite ponosni na ono što jeste, jer vaša jedinstvenost je vaša moć.
