Na obroncima planine živi Amina (29): “Voljela bih porodicu, ali za sada moj svijet čine livade i stado”
Na visoravni iznad malog sela Kovačevići, gdje jutra počinju mirisom smilja i zvukom zvona sa ispaše, živi Amina Karić, dvadesetdevetogodišnja stočarka koja je odlučila ostati tamo gdje su mnogi odavno otišli. Dok su njene vršnjakinje život potražile u većim gradovima, ona je izabrala tišinu planine i ritam prirode.
Njena kuća nalazi se na blagoj uzvisini, okružena livadama koje u proljeće postanu more bijelih i žutih cvjetova. Iza kuće je stara štala, uredno okrečena, a ispred mali vrt u kojem Amina uzgaja luk, krompir i začinsko bilje.
“Ljudi često misle da je ovo težak život. A meni je najteže kad moram u grad,” kaže uz osmijeh.
Odluka koja nije bila slučajna
Amina je završila srednju poljoprivrednu školu u obližnjem gradu. Imala je priliku zaposliti se u jednoj firmi, ali je odlučila vratiti se kući kada je njen djed, koji je godinama brinuo o stadu, ostario.
“Shvatila sam da ako ja odem, sve će se ugasiti. A ja sam ovdje odrasla, naučila prve korake među ovcama i livadama. Nisam to mogla tek tako ostaviti.”
Danas brine o četrdesetak ovaca, pravi sir i kajmak koje prodaje na pijaci vikendom. Kaže da joj rad ne pada teško jer u njemu vidi smisao.
“Nema slobodnih dana kad imaš stado. Ali imaš osjećaj da svaki dan nešto stvaraš.”
Dani koji imaju svoj ritam
Njeno jutro počinje prije izlaska sunca. Prvo provjerava stoku, zatim priprema mlijeko za preradu. Poslijepodne provodi na pašnjaku, često uz knjigu ili radio. Kaže da joj tišina ne smeta – naprotiv, pomaže joj da razmisli.
U slobodno vrijeme bavi se i ručnim radom. Plete vunene čarape i šalove koje poklanja prijateljima ili prodaje preko lokalne zadruge. Nedavno je zasadila i nekoliko sadnica voća, planirajući mali voćnjak.
“Volim kad vidim da nešto raste zahvaljujući mom trudu,” objašnjava.
Razmišljanja o budućnosti
Iako je zadovoljna svojim izborom, Amina otvoreno priznaje da razmišlja o porodici.
“Voljela bih jednog dana imati nekoga s kim ću dijeliti ovo sve – i posao i večernju tišinu. Ne treba mi ništa posebno, samo razumijevanje.”
Kaže da nije imala mnogo vremena za veze, ali i da joj je važno da osoba prihvati način života koji vodi.
“Ovdje nema glamura. Ima rada, ali ima i mira.”
Snaga u jednostavnosti
Mještani je opisuju kao vrijednu i pouzdanu djevojku. Kada nekome zatreba pomoć oko sijena ili stoke, Amina je među prvima koja se odazove. Ne voli pažnju niti isticanje, ali rado govori o tome koliko je važno da sela ne ostanu prazna.
“Priroda te nauči strpljenju. Nauči te da ništa ne dolazi preko noći,” kaže dok gleda prema brdima koja se stapaju s horizontom.
Na pitanje da li bi ikada napustila planinu, zastane na trenutak.
“Ne kažem nikad. Ali gdje god da budem, nosit ću dio ovog života sa sobom.”
Dok se sunce spušta iza vrhova, stado se polako vraća prema toru. Amina zatvara kapiju i još jednom pogleda prema dolini. U njenom svijetu nema buke, ali ima jasnoće. I možda baš u toj jednostavnosti leži ono što mnogi traže – osjećaj da si na svom mjestu.
