Stres – riječ koju slušamo gotovo svakodnevno. Za neke je on neprijatelj koji im kvari život, a za druge je izazov i pokretačka snaga. Ja sam, kao i mnogi, dugo smatrao stres isključivo negativnim iskustvom, sve dok ga nisam doživio na svojoj koži u punom intenzitetu. Tek tada sam shvatio da stres može biti i učitelj, i to vrlo strog, ali i koristan.
Moj prvi susret sa ozbiljnim stresom
Jedan od prvih velikih stresnih perioda doživio sam tokom studija. Ispitni rokovi, gomile knjiga, nedostatak sna i osjećaj da od jednog jedinog dana zavisi moja budućnost – sve to me pritiskalo. Umjesto da učim mirno i planski, ja sam gutao knjige po cijelu noć, uz kafu i energiju koja je polako nestajala.
Jedne noći, dok sam sjedio nad knjigom, srce mi je počelo da lupa kao nikada prije. Ruke su mi se tresle, znoj me oblijevao, a u glavi mi se zavrtjelo. Bio sam uvjeren da sam doživio srčani udar. Kasnije mi je doktor objasnio da je to bio klasičan napad panike izazvan stresom i iscrpljenošću.
Taj trenutak me natjerao da se zapitam: Da li je vrijedno uništavati zdravlje zbog ispita?
Šta sam naučio iz tog iskustva
Shvatio sam da stres nije sam po sebi neprijatelj. On je signal. On mi je govorio da ne mogu živjeti na granici iscrpljenosti i očekivati dobre rezultate. Kada sam se odmorio, podijelio gradivo na manje cjeline i dao sebi vrijeme za pauze – rezultati su bili bolji nego ikad.
Tada sam prvi put osjetio ono što stručnjaci zovu eustres – pozitivan stres. To je onaj osjećaj blagog pritiska koji nas tjera da radimo, da rastemo i da budemo produktivni. Razlika između eustresa i distresa (lošeg stresa) je u tome koliko ga dugo i kako doživljavamo.
Stres na poslu – neprijatelj ili motivator
Godinama kasnije, kada sam počeo raditi, stres je dobio novi oblik. Kratki rokovi, zahtjevni klijenti, gomila zadataka i odgovornost za tim ljudi. Na početku me to lomilo. Dolazio sam kući umoran, nervozan i često bezvoljan. Ali onda sam primijetio jednu stvar: upravo u najstresnijim trenucima ja sam donosio najbolje odluke i bio najfokusiraniji.
Počeo sam primjenjivati pravilo: ako stres ne mogu izbjeći, mogu ga pretvoriti u gorivo.
Primjeri iz mog života:
- Kad sam imao važnu prezentaciju, umjesto da paničim, rekao sam sebi: „Ova trema znači da mi je stalo.“ Tada sam bio elokventniji nego ikad.
- Kada sam radio na projektu s kratkim rokom, umjesto da se žalim, organizovao sam zadatke u male korake. Svaki mali uspjeh davao mi je energiju da idem dalje.
- Umjesto da gledam na stres kao na pritisak, počeo sam ga posmatrati kao podsjetnik da nešto treba promijeniti – bilo u ritmu rada, bilo u načinu na koji se odmaram.
Kako stres djeluje u tijelu
Da bih bolje razumio ono što osjećam, počeo sam istraživati kako stres funkcioniše. Shvatio sam da je to prirodan mehanizam preživljavanja.
- Kada osjetimo prijetnju, tijelo luči adrenalin – srce ubrzava, krvni pritisak raste, mišići se pripremaju na akciju.
- Aktivira se i kortizol, hormon stresa, koji nam daje fokus i energiju, ali kada ga je previše i predugo, on nas iscrpljuje.
Drugim riječima – stres je kao vatra. Ako ga ima malo, grije i pomaže. Ako ga ima previše, sagori sve.
Male promjene koje su mi donijele velike rezultate
Naučio sam da stres ne mogu u potpunosti eliminisati, ali mogu upravljati njime. Evo nekoliko stvari koje su meni lično pomogle:
- Šetnje ujutro – 20 minuta hodanja prije posla pomoglo mi je da uđem smiren u radni dan.
- Podjela zadataka – umjesto da mislim „imam 100 stvari“, počeo sam praviti liste i rješavati jednu po jednu.
- Odmor bez ekrana – ranije bih na pauzi gledao telefon, ali sada pauzu koristim da dišem, popijem vodu ili samo zatvorim oči.
- Pisanje dnevnika – zapisivanje misli i obaveza pomoglo mi je da rasteretim glavu.
- Razgovor s ljudima – nekada samo dijeljenje brige sa prijateljem napravi ogromnu razliku.
Kada stres postaje opasan
Iako ga možemo koristiti kao pokretač, naučio sam i da postoji granica. Stres postaje ozbiljan problem kada:
- traje predugo,
- izaziva nesanicu ili panične napade,
- utiče na odnose s porodicom i prijateljima,
- ili kada osjećamo da „gorimo iznutra“.
U tim situacijama važno je potražiti pomoć – bilo kroz razgovor sa psihologom, bilo kroz promjenu životnih navika.
Moj zaključak
Danas stres više ne gledam kao neprijatelja, nego kao signal. Kada ga osjetim, pitam se: „Šta mi ovo govori? Trebam li usporiti, bolje organizovati dan ili promijeniti pristup?“
Shvatio sam da stres ne mogu izbjeći, ali mogu birati kako ću na njega reagovati. On me naučio disciplini, boljoj organizaciji i, što je najvažnije, naučio me da slušam svoje tijelo.
Na kraju, moj najveći zaključak glasi:
Stres ne mora biti kamen oko vrata. On može biti vjetar u leđa – ako naučimo da ga usmjerimo.
