U ranijim vremenima šećer je bio toliko skup da se mogao kupiti samo u apotekama. Danas je, s druge strane, savremeni industrijski šećer postao jedna od najjeftinijih prehrambenih namirnica. Toliko je jeftin da se, direktno ili indirektno, nalazi u skoro svakoj kupljenoj namirnici, pa čak i u kobasicama. Koristi se kao sredstvo za punjenje u proizvodima kojima je potrebno povećati čvrstoću, a ujedno daje osjećaj boljeg ukusa i produžava rok trajanja, jer ga bakterije ne podnose.
Upravo zato, ti proizvodi su ljudima privlačniji. Međutim, ono što ne privlači bakterije, trebalo bi pametnom čovjeku da bude sumnjivo. Suština problema leži u tome da se potrošač – dakle, vi i ja – učini zavisnim. U vještačkim prehrambenim proizvodima, gdje se nalazi i šećer, čulo ukusa može biti lako zavedeno. Tjelesnim receptorima se šalje poruka da se konzumira nešto vrijedno i korisno, iako tih vrijednih sastojaka nema ili ih ima tek u tragovima. Telo reaguje na slatkoću, a da pritom ne dobija vitamine, minerale i vlakna koje bi dobilo čak i iz jedne obične jabuke.
Ljudski organizam, kroz svoja čula, nije u stanju razlikovati ukus čokolade od ukusa naranče – oboje se doživljava kao „dobro“, jer je prirodna hrana većinom slatka. Zbog toga svako slatko tijelo automatski tumači kao hranjivo. Posljedica je to da tijelo biva prevareno – očekuje korisne sastojke koji nikad ne stignu, te dolazi do zbunjenosti u metabolizmu.
Jedan od prvih odgovora tijela na ovu obmanu je neprirodno i pojačano lučenje inzulina. Vještački dotok šećera remeti hormonalnu ravnotežu. Ova pojava se naročito lako uočava kod djece i mladih, koji postaju zavisni od slatkiša – žele ih sve više i više. Šećer je najraširenija droga današnjice. On je početnička droga koja nas uvodi u loše prehrambene navike. Ako sebi uskratite šećer na samo jednu ili dvije sedmice, počet ćete osjećati intenzivnu želju za slatkim, pa čak i simptome koji podsjećaju na apstinencijsku krizu – nervozu, razdražljivost, nesanicu, pa i blagu depresiju.
Ako ustrajete i savladate prve simptome, iznenada ćete primijetiti da vam druge, prirodnije namirnice postaju ukusne, čak i poželjne. Ako istrajete još malo duže, šećer će vam postati previše sladak, neugodan, skoro odbojan. Tada mislite da je borba gotova, ali to nije kraj. Nije samo problem u tome što je tijelo uskraćeno za korisne sastojke, već i što mora trošiti vlastite zalihe da bi kompenziralo ono što mu je oduzeto.
Priroda funkcioniše prema principu ravnoteže. Sve teži uspostavljanju balansa – to važi za temperature, pritiske, kiseline i baze, pa tako i za hemijske odnose u organizmu. Kad rafinisani šećer uđe u tijelo, on pokušava ponovo da se poveže s onim hranjivim sastojcima koji su mu uklonjeni tokom obrade. Taj poriv da vrati izgubljeno vodi ka „pljački“ organizma – tijelo mora dati svoje rezerve minerala i vitamina da bi neutralisalo efekte unesenog šećera.
Ako znamo da su sirovi sirupi šećerne trske i repe, prije rafinisanja, puni željeza, kalijuma, kalcija i posebno vitamina iz B kompleksa – jasno je koliko gubimo. Rafinacijom ostaje samo prazna tvar, bez ikakve hranjive vrijednosti. Od onih 51% sirupa koji su puni korisnih sastojaka, nama ostaje samo siromašan, bijeli kristal koji nas košta zdravlja, a koji pritom još i troši naše zalihe vitamina i minerala.
Zato nije čudo da se šećer naziva drogom broj jedan – ne samo zbog svoje moći izazivanja zavisnosti, već i zbog ubrzanog procesa starenja koji uzrokuje. On usporava proizvodnju hormona podmlađivanja, poput somatotropina, te direktno umanjuje količine vitamina ljepote – vitamina iz grupe B. Dugotrajna konzumacija šećera nije samo estetski neprijatelj, nego i hormonalni i metabolički destabilizator.
Ipak, postoji i dobra vijest – moguće je zamijeniti šećer zdravijim i prirodnijim alternativama. Med, javorov sirup, stevija, eritritol ili urme – sve su to prirodni izvori slatkoće, koji osim ukusa nude i korisne nutrijente. Čak i navika može postati saveznik – kada se jednom oslobodite šećera, vaš organizam se resetuje i počinje da prepoznaje pravu hranu. U tom trenutku više ne jedete zbog ukusa, već zbog stvarne vrijednosti, a to je korak ka boljem zdravlju i kvalitetnijem životu.
