Prelijepa čobanica otvorila dušu: “Maštam o ljubavi i porodici, ali za sada moj život su ovce” (VIDEO)
Kada sam se spustio makadamskim putem prema maloj kući uz rijeku, nisam očekivao da ću tamo pronaći priču koja će me pratiti danima. To mjesto nećete naći na turističkim mapama – nekoliko starih kuća, šuma koja se spušta gotovo do vode i rijeka koja nikada ne prestaje da šumi. Upravo tu živi Lejla Hadžić, 27-godišnja djevojka čiji je život daleko od onoga što većina nas smatra normalnim.
Komšije o njoj govore tiho. Kažu da je povučena, vrijedna i da rijetko ide u grad. Neki dodaju da je lijepa, ali da joj je sudbina bila surova. Želio sam čuti njenu priču bez tuđih pretpostavki – od nje same.
Dočekala me na maloj drvenoj terasi, s rukama umrljanim od brašna. Upravo je pekla hljeb. Nije nosila šminku, kosa joj je bila vezana u jednostavnu pletenicu, ali u njenom držanju bilo je nečega smirenog, gotovo dostojanstvenog.
“Navikla sam da ljudi dolaze rijetko. Ovdje nema mnogo razloga da se svraća,” rekla je uz blag osmijeh.
Djetinjstvo koje je rano prekinuto
Lejla je odrasla u ovom istom mjestu, uz roditelje i mlađeg brata. Otac joj je radio kao vozač, majka u lokalnoj fabrici. Živjeli su skromno, ali, kako kaže, imala je sve – toplinu doma i osjećaj sigurnosti.
Sve se promijenilo jedne noći, kada se otac nije vratio s posla. Saobraćajna nesreća odnijela je njegov život, a porodicu bacila u vrtlog problema. Majka je ubrzo oboljela, a Lejla, tada sedamnaestogodišnjakinja, preuzela je odgovornost za kuću.
“Planirala sam studirati ekonomiju. Već sam bila primljena. Ali kada shvatiš da nema ko platiti račune i da brat mora u školu, snovi se jednostavno utišaju,” kaže bez gorčine.
Majka joj je preminula dvije godine kasnije. Brat je otišao kod rodbine u inostranstvo, a Lejla je ostala sama u kući uz rijeku.
Život u tišini
Njena svakodnevnica počinje rano. Ne zbog obaveza koje nameće posao, već zato što je navikla da dan započne sa suncem. Drži malu baštu, uzgaja povrće, pravi hljeb i sir, povremeno prodaje domaće proizvode na pijaci u obližnjem gradu.
“Ne mogu reći da živim loše. Naučila sam da budem samostalna. Najteže su večeri. Tada shvatiš koliko je tišina glasna,” priznaje.
Struju ima, ali internet slab. Telefon često nema signala. Kaže da joj to više ne smeta. “Na početku sam mislila da ću poludjeti. Danas mi je to mir.”
Zimi, rijeka zna narasti i zaprijetiti kući. Jedne godine voda je ušla u prizemlje. “Stajala sam i gledala kako nosi moje stvari. Tada sam shvatila da se ne vežem previše ni za šta. Sve može nestati.”
Ljubav koja još nije stigla
Lejla nikada nije bila u ozbiljnoj vezi. Kaže da nije bježala od ljudi, ali da su se putevi uvijek razilazili.
“Većina muškaraca ne razumije ovaj život. Pitaju me zašto ne odem, zašto se ne ‘sredim’. Kao da je moj izbor kazna,” govori tiho.
Ipak, priznaje da mašta o porodici. Ne o velikim stvarima, već o sitnicama – zajedničkoj večeri, dječijem smijehu, nekome ko će je pitati kako je prošao dan.
“Ne tražim savršenstvo. Samo nekoga ko neće pokušati da me promijeni.”
Snaga bez buke
Na Lejli nema dramatike. Ne priča patetično, ne traži sažaljenje. Njena snaga je tiha, gotovo neprimjetna. Ruke su joj grube od rada, ali pogled miran.
“Ljudi misle da sam usamljena. A ja samo učim kako da živim sa sobom,” kaže dok gleda rijeku koja neprestano teče.
Prije nego što sam otišao, ponudila mi je komad toplog hljeba. Bio je jednostavan, ali savršen – baš kao njen život, ogoljen, ali iskren.
Dok sam se udaljavao, shvatio sam da Lejlina priča nije priča o gubitku, već o opstanku. O djevojci koja nije pobjegla, već ostala. Koja nije imala mnogo izbora, ali je od onoga što je imala napravila život.
Možda će jednog dana i ona otići. Možda će neko doći i ostati. A možda će rijeka i dalje biti njen jedini svjedok. U svakom slučaju, Lejla Hadžić već je dokazala da snaga ne mora biti glasna da bi bila stvarna.
