Nakon deset godina braka, Lejla Hadžimusić iz izmišljenog mjesta Ravni Dol ostala je – ni kriva ni dužna – sama. Njen muž, Haris, jednog jutra je jednostavno otišao. Bez poruke, bez objašnjenja, bez ijedne riječi. Ostavio ju je u kući koju su zajedno gradili, ali bez ičega što joj je značilo: bez sigurnosti, bez finansija, bez osjećaja zajedništva. Najteže od svega, ostavio ju je bez razloga.
Prvih nekoliko dana Lejla je sjedila na istom mjestu, u kuhinji, zureći kroz prozor u prazno dvorište. Cijeli njen život koji je godinama gradila srušio se u jednom dahu. Imala je 29 godina, a osjećala se kao da je izgubila cijeli svijet. Ali ono što Haris nije znao jeste da je Lejla oduvijek nosila tiho, ali snažno srce – srce koje se ne predaje.
Nakon šoka, došlo je vrijeme odluka. Umjesto da ostane u Ravnom Dolu, mjestu koje je na svaki korak podsjećalo na prošlost, Lejla je spakovala dvije torbe i otišla u Veliki Grad – grad u kojem je nekad sanjala da će završiti fakultet i otvoriti malu radionicu ručno rađenog nakita. Taj san je nekad bio daleko, ali sada joj se činio kao jedini put naprijed.
U početku nije bilo lako. Radila je u pekari, zatim kao konobarica, pa čak i noćne smjene u skladištu. Ali svaku pauzu je koristila da skicira nove modele ogrlica, narukvica i prstenja. Njen talent nije nestao, samo je čekao priliku.
Prijelomni trenutak dogodio se kada je jedna mušterija u kafiću primijetila narukvicu koju je Lejla sama napravila. Oduševila se i naručila još četiri komada. Glas se brzo proširio, i Lejla je u samo nekoliko mjeseci otvorila mali online profil pod nazivom “Lejlin novi početak”. Nakit je bio jednostavan, ali pun duše – baš kao i ona.
Danas, godinu dana nakon što je ostala bez ičega, Lejla živi sama u malom stanu, ali prvi put osjeća slobodu. Njena radionica polako raste, dobija stalne narudžbe i planira otvoriti svoj mali atelje u centru grada. Više se ne pita zašto je Haris otišao. Sada zna da je to, koliko god bolno bilo, bio početak njenog novog života.
Lejla je shvatila nešto što mnogi nikada ne spoznaju: ponekad se tlo pod nogama mora raspasti da bismo shvatili koliko visoko možemo ustati. Ona nije izgubila – ona je tek počela da živi.
I zato njena priča nosi snažnu poruku: ponekad nas život ostavi same da bismo konačno pronašli sebe.
