Život nakon oluje – priča o Ani koja se nakon razvoda vratila u svoje selo i pronašla mir u poljoprivredi

Kad sam zakoračio na prašnjavi seoski put, miris svježeg sijena i jutarnje rose odmah me podsjetio na djetinjstvo. Nekoliko kokoši pretrčavalo je dvorište, a u pozadini se čuo lavež psa. Na pragu stare, ali uredne kuće, stajala je žena u kasnim četrdesetim godinama, s osmijehom koji je istovremeno odavao i snagu i tugu. Ona je Ana, junakinja ove reportaže – žena koja je prošla mnogo toga, ali koja danas, nakon razvoda i povratka na selo, gradi novi život svojim rukama i vlastitim mirom.

Djetinjstvo u sjeni siromaštva i teških dana

Ana je rođena u malom selu nadomak Drine, u jednoj od onih porodica gdje se svaki dinar okretao dvaput prije nego što bi se potrošio. Njeno djetinjstvo obilježile su jednostavne igre ispred kuće – preskakanje potoka, jurnjava za ovcama, miris domaćeg hljeba koji je majka pekla u staroj peći. Ali iza tih lijepih slika krilo se i mnogo težine.

„Otac mi je bio težak čovjek, radio je koliko je mogao, ali je često znao popiti više nego što treba. Majka je bila stub naše kuće, tiha, vrijedna, uvijek spremna da nas zaštiti“, prisjeća se Ana dok mi pokazuje staru fotografiju iz djetinjstva. Na slici je djevojčica sa pletenicama, u poderanoj haljinici, ali s očima koje sijaju.

Njeno odrastanje bilo je ispunjeno obavezama – čuvanje stoke, pomaganje majci u vrtu, donošenje vode sa izvora. „Nisam imala lutke ni skupe igračke. Moje igračke bile su kamenčići, grančice i životinje koje sam čuvala. Ali nisam se žalila. Tako se tada živjelo“, kaže Ana.

Jedan događaj posebno pamti – kad je imala jedanaest godina, pala je sa stare kruške dok je pokušavala ubrati voće za mlađu sestru. Slomila je ruku, a do bolnice je trebalo putovati satima. „Tada sam prvi put shvatila koliko smo daleko od svijeta i koliko je težak život na selu. Ali ta bol me naučila i strpljenju i hrabrosti“, dodaje.

San o drugačijem životu i mladalačke godine

Kao djevojčica sanjala je da postane učiteljica. U školi je bila odlična, nastavnici su je voljeli, a ona je obožavala knjige. „Čitala sam sve što mi je došlo pod ruku. Roman iz biblioteke, stare novine, čak i uputstva sa sjemenskih vrećica. Sve mi je bilo zanimljivo“, prisjeća se kroz osmijeh.

Ipak, nakon osnovne škole život ju je usmjerio drugačije. Roditelji nisu imali novca da je šalju na fakultet, pa je završila srednju školu u obližnjem gradu i ubrzo počela raditi u lokalnoj prodavnici. Tu je upoznala i svog budućeg muža – Dragu, vozača kamiona, snažnog i šarmantnog mladića koji ju je osvojio pažnjom i pričama o svijetu.

„Maštala sam da ću s njim otići u grad, da ćemo graditi bolji život, da ću pobjeći od siromaštva i težine sela“, kaže Ana. U 22. godini udala se, i ubrzo nakon toga preselila u jedan veći grad u Vojvodini.

Život u braku – između sreće i tame

Prvih nekoliko godina braka bile su ispunjene nadom i radošću. Ana i Drago su dobili dvoje djece – sina i kćerku. Ona je radila u fabrici tekstila, a on je vozio kamione širom Evrope. Novac je stizao, život je izgledao lakši, a Ana je osjećala da konačno živi ono o čemu je sanjala.

Ali, kako to često biva, sreća je imala rok trajanja. Drago je sve češće bio odsutan, a kad bi se vraćao kući, znao je biti umoran, nervozan i kratak na riječima. Vremenom su se rasprave pojačavale, a njihova bliskost je blijedila.

„Počela sam se osjećati usamljeno, kao da sam sama u tom braku. Djeca su bila moja snaga, ali brak… brak je postao teret“, govori tiho, ali odlučno.

Ana ne ulazi previše u detalje, ali priznaje da je nakon dvadeset godina zajedničkog života došla do zida. „Jednostavno više nisam mogla. Umorila sam se od čekanja da se promijeni nešto što se nikad neće promijeniti.“

Razvod je bio bolan. Djeca su tada već bila odrasla i otišla svojim putem – sin u Njemačku, kćerka u Sloveniju. Ana je ostala sama u praznom stanu u gradu, sjećanjima koja su je gušila. I tada je donijela odluku – vratit će se kući, u svoje selo, tamo gdje je sve počelo.

Povratak u selo – početak novog života

„Kad sam se vratila, mnogi su me pitali – zar si luda? Nakon toliko godina u gradu, ti opet na selo? Ali srce me vuklo ovamo. Trebala sam mir, trebala sam zemlju, prirodu, tišinu“, priča Ana dok me vodi kroz svoje dvorište.

Kuća u koju se vratila bila je stara i oronula, ali ona ju je polako obnavljala. Svojim rukama okrečila je zidove, zasadila cvijeće ispred praga i očistila staru štalu. Kupila je nekoliko kokoši, zatim kravu, a kasnije i dva praseta. Danas ima i mali plastenik u kojem uzgaja povrće – paradajz, papriku, krastavce.

„Poljoprivreda me uvijek pratila. Kad sam bila mala, bila je obaveza. Danas je moj izbor. To je razlika. Sad u tome nalazim mir i smisao“, objašnjava.

Njena svakodnevica počinje rano ujutro. Ustaje prije izlaska sunca, muze kravu, hrani živinu, a onda odlazi u baštu. Posao je težak, ali Ana u tome vidi terapiju. „Kad rukama osjetiš zemlju, kad vidiš da iz ničega raste život, to je nevjerovatno. Kao da i ti ponovo rasteš.“

Izazovi i usamljenost

Naravno, život na selu nije bajka. Zime su duge i hladne, a poslovi nikad ne staju. „Dešavalo se da me usred noći probudi lavež psa jer lisica napada kokoši. Ili da se krava razboli baš kad nemam kome da se obratim za pomoć“, priča Ana.

Usamljenost je također prisutna. „Nekad mi nedostaje razgovor, ljudska blizina. Djeca su daleko, dođu jednom godišnje. Susjedi su dobri, ali svi imaju svoje brige. Naučila sam da živim sama sa sobom.“

Ipak, ona ne očajava. U knjigama, radiju i rijetkim posjetama prijatelja nalazi način da odagna tišinu. Najviše je raduje kada joj dođu djeca sa unucima. „Tada selo oživi, kuća se ispuni smijehom. To mi je najveća radost.“

Biznis u poljoprivredi – korak ka stabilnosti

Posljednjih godina Ana je odlučila da svoj rad pretvori i u izvor zarade. Počela je da pravi domaće ajvare, džemove i sir koje prodaje na lokalnim pijacama. „Ljudi vole domaće, a ja uživam kad vidim da se moj trud cijeni.“

Kaže da nije materijalista, ali da joj novac od prodaje pomaže da održi domaćinstvo i da uloži u nove zasade. Planira proširiti plastenik i zasaditi još voća – posebno jagode i maline, jer su tražene.

„Nekad mislim da sam zakasnila sa svime, ali onda se sjetim da nikad nije kasno da počneš iznova. Čak i kad ti je pedeset godina, možeš krenuti od nule“, kaže Ana.

Ana ima i mnoštvo anegdota koje rado prepričava. Jednom je, kaže, pokušala da sama popravi staru pumpu za vodu u dvorištu. „Zavrnula sam, odvila, tukla čekićem, i na kraju me oprskala voda od glave do pete. Smijala sam se sama sebi kao luda. Ali uspjela sam – pumpa i danas radi.“

Sjeća se i trenutka kad je prvi put prodala svoje proizvode na pijaci. „Bila sam nervozna, nisam znala hoće li iko htjeti da kupi. A onda je jedna gospođa probala moj sir i rekla: ‘Ovo je najbolji sir koji sam jela u životu.’ Taj osjećaj je bio nevjerovatan.“

Ana danas živi sama, ali ne i nesretna. Njena priča je priča o borbi, o slomljenim snovima, ali i o novim počecima. Naučila je da iz bola može izrasti snaga, i da povratak korijenima ne znači poraz, već novu šansu.

„Nekad sam mislila da će moj život završiti u tuzi i gorčini. Ali evo me – sad živim u miru, radim ono što volim i dišem punim plućima. A to je, vjerujte mi, bogatstvo koje se ne može kupiti“, kaže Ana dok zalazi sunce iza njenih brda.

Kad sam odlazio, okrenula se prema svom vrtu i mahnula mi rukom. U tom trenutku shvatio sam – možda život ne ide uvijek putem kojim smo planirali, ali često nas odvede baš tamo gdje nam je mjesto.