Cijene nafte tokom proteklih decenija bile su podložne brojnim oscilacijama koje su uglavnom bile izazvane kombinacijom političkih, ekonomskih i tržišnih faktora. Četiri poznata „naftna šoka“ direktno potvrđuju uticaj političkih nestabilnosti na nagli rast cijena sirove nafte. Ratovi, političke tenzije i regionalne krize često su uzrokovali prekide u opskrbi i povećanje rizika, što se automatski odražavalo na svjetskom tržištu.
Osim politike, cijene nafte zavise i od globalnih ekonomskih kretanja. Pad potražnje uzrokovan azijskom ekonomskom krizom devedesetih doveo je do značajnog smanjenja cijena. Suprotno tome, početkom 2000-ih porast potražnje, posebno iz SAD-a, Kine i Indije, u kombinaciji s ograničenom ponudom, uzrokovao je ponovno povećanje cijena.
Zemlje članice OPEC-a imale su važnu ulogu u formiranju cijena. U prošlosti su često proizvodile više nego što je tržište moglo apsorbirati, što je dovodilo do kolebanja cijena. Danas je njihov pristup drugačiji – namjerno ograničavaju proizvodnju kako bi održale cijene na visokom nivou. Ovakva praksa pokazuje koliko je trgovina naftom postala strateško sredstvo za ostvarivanje političkog i ekonomskog uticaja.
Nafta je danas ne samo glavni izvor energije, već i ključni faktor u svjetskoj ekonomiji. Među vodećim multinacionalnim korporacijama nalaze se i giganti iz petrokemijske industrije poput Exxona, BP-a, Royal Dutcha, ENI-ja i drugih. Ove kompanije učestvuju ne samo u proizvodnji, već i u istraživanju i razvoju, te značajno utiču na globalne energetske politike.
Nakon 2000. godine, rast cijena bio je potaknut nizom dodatnih faktora, uključujući pad vrijednosti američkog dolara, niže kamatne stope u SAD-u koje su dovele do preusmjeravanja kapitala ka energetskoj industriji, te konstantan rast potrošnje. Na primjer, SAD dnevno uveze oko 12 miliona barela, Kina troši oko 7 miliona, dok Indija troši 2.5 miliona barela dnevno – znatno više nego ranijih decenija.
Nafta je najvažnija roba u svjetskoj trgovini, dijelom zbog izrazito neravnomjerne raspodjele njenih rezervi. Bliski istok posjeduje približno dvije trećine svjetskih zaliha, a sa sjevernom Afrikom i više od 70%. Ove regije, iako obuhvataju samo 2% svjetskog stanovništva, imaju ogroman izvozni kapacitet. Zemlje OPEC-a posjeduju oko 78% poznatih rezervi, iako učestvuju s oko 40% u trenutnoj proizvodnji.
Većina razvijenih zemalja, osim Velike Britanije i Norveške, zavisi od uvoza nafte. U nekima od njih trgovina naftom predstavlja glavni izvor državnih prihoda. U zemljama poput Saudijske Arabije, Nigerije, Libije, Kuvajta i Venezuele udio nafte u izvozu iznosi i do 95%, uključujući prerađevine i plin.
U Hrvatskoj je proizvodnja nafte u padu, pa je 1998. iznosila oko milion tona, dok je uvoz iste godine bio oko 3.5 miliona tona.
Što se tiče primjene, nafta se koristi u razne svrhe: 59% ide za pogon vozila (od čega 45% benzin, 7% dizel i 7% kerozin), 26% za grijanje i proizvodnju električne energije, 13% kao sirovina u industriji (npr. plastika, gnojiva, lijekovi, umjetna vlakna), a preostalih 2% za maziva i ostale proizvode.
Nažalost, eksploatacija nafte se često odvija u nepristupačnim i ekološki osjetljivim područjima kao što su Sibir, Aljaska, pustinje Bliskog istoka, tropske prašume, te valovita mora poput Sjevernog mora. Takve lokacije podižu troškove eksploatacije i transporta, što se direktno odražava na krajnju cijenu.
Kako bi se osigurala efikasnija i sigurnija eksploatacija, dolazi do razvoja naprednih tehnologija poput satelitskih istraživanja, stabilnih platformi, supertankera i naftovoda. Ipak, pred svijetom su ozbiljni izazovi: iscrpljivanje izvora, rast cijena koji će posebno pogoditi siromašnije zemlje i brojni ekološki problemi u svim fazama – od vađenja do potrošnje.
