Do sela se stiže makadamskim putem, onim koji vijuga između šuma i polja, sve dok se pred očima ne ukaže stara kuća s drvenim kapcima. Tamo živi Marija Petrović, dvadesetsedmogodišnja djevojka koja je, iako mlada i lijepa, odabrala život na selu – život koji donosi i ljepotu prirode, ali i težinu samoće.
Marija je odrasla u ovoj kući. Kao mala djevojčica, često je trčala po livadama, bosonoga i bezbrižna. Njena majka, koja je rano preminula, znala je govoriti: „Nema zdravijeg djetinjstva od onog koje diše čist planinski zrak.“
No, život nije bio lak. Otac je bio dobar radnik, ali sklon alkoholu. U trenucima slabosti često je znao vikati, a malena Marija se skrivala iza šporeta i čekala da oluja prođe. Uprkos tome, bila je dijete puno mašte. Na stari kamen iza kuće znala bi sjesti i zamišljati da je na nekom drugom mjestu – u velikom gradu ili čak u drugoj zemlji.
Jedna od anegdota koje pamti jeste trenutak kad je, kao djevojčica od deset godina, pala s trešnje. Penjala se visoko jer je željela ubrati najslađe plodove s vrha. Noga joj je prokliznula, a ona se srušila na zemlju. „Nekoliko dana nisam mogla ustati iz kreveta, ali i danas kad uberem trešnju, sjetim se tog djetinjeg prkosa,“ smije se Marija, iako u tom smijehu ima i sjete.
Odrastanje između igre i rada
Dok su se njeni vršnjaci igrali lutkama i biciklima, Marija je od malih nogu učila kako se obrađuje zemlja, čisti staja i pomaže oko stoke. Bila je vrijedna i, iako mala, znala je nositi teške kante vode ili pomagati oko sijena.
U osnovnoj školi bila je dobra učenica. Učitelj je često govorio da bi mogla daleko dogurati, ali sudbina joj nije dala da upiše fakultet. Nedostatak novca i bolest majke natjerali su je da ostane u selu. „Nije mi bilo lako kad sam gledala drugarice kako odlaze u grad. Ali znala sam da mene čeka nešto drugo,“ prisjeća se ona.
Selo u kojem živi gotovo je prazno. Nekada je svaka kuća imala porodicu, djecu, galamu i smijeh. Danas, kako kaže Marija, može proći cijeli dan a da ne sretne nikoga. Mladi su otišli u gradove, stariji se povukli u svoje domove.
Snaga u usamljenosti
– „Nekad me ta tišina guši. Znam sjediti na pragu i slušati vjetar kako prolazi kroz krošnje. U tim trenucima poželim da neko sjedne pored mene, da podijelimo riječ ili osmijeh.“
Unatoč teškoćama, Marija zna pronaći vedrinu. Prisjeća se zime kad je veliki snijeg zatrpao cijelo selo. „Nisam mogla izaći iz kuće dva dana. Onda sam napravila stazu kroz snijeg, kao dijete – od kuće do staje. I dok sam čistila, pjevala sam naglas, samo da razbijem tišinu.“
Još jedna priča veže je za njenu kozu Belu. „Jednom sam se vratila s polja, a ona pobjegla na krov šupe. Ne znam ni danas kako se popela. Sat vremena sam je nagovarala da siđe. Kad sam je konačno skinula, izgledala je kao da se smije. Od tada je zovem moja mala nestašna prijateljica.“
Iako je život nije mazio, Marija nosi nevjerovatnu snagu. Naučila je da u tišini pronađe smisao, a u radu utjehu. Kaže da je priroda njen najveći prijatelj – šuma, livade i rijeka pružaju joj mir koji rijetko gdje drugdje može pronaći.
– „Možda zvuči čudno, ali kad se osjećam loše, odem u šumu. Tamo razgovaram sama sa sobom, ponekad i zaplačem. Ali nakon toga, kao da mi kamen spadne s duše.“
Marijina priča nije samo priča o jednoj djevojci sa sela. To je priča o djetinjstvu koje je bilo teško, o odrastanju u kojem su se snovi sudarali s realnošću, i o snazi kojom se nosi s usamljenim danima. Njene anegdote, smijeh i suze, pokazuju da i tamo gdje nema ljudi, srce može kucati snažno i iskreno.
