Postoje mirisi koji te odmah vrate u djetinjstvo. Za mene je to uvijek bio miris naninog vrta, posebno začinskog dijela gdje su rasli bosiljak, peršun i menta. Kad zatvorim oči, još uvijek vidim sebe kako trčim po njenom dvorištu, a ona me doziva glasom punim blagosti: „Dođi, sine, evo da ti pokažem kako se njeguje bašča.“
Moja nana je vjerovala da u svakom listiću biljke živi dio prirodne mudrosti. Govorila je:
„Cvijet je ukras, voće je hrana, ali začini su duša vrta. Bez njih jelo nema miris, a život nema toplinu.“
Prvi susret sa bosiljkom – biljkom koja miriše na dom
Sjećam se, imao sam možda deset godina kad me prvi put naučila kako se sije bosiljak. Držala je u ruci malu platnenu vrećicu sa sjemenkama i rekla:
„Ovo sjeme nije obično. Čuvam ga još od svoje mame. Ako ga posadiš s ljubavlju, ono će ti uzvratiti mirisom koji se pamti cijeli život.“
Pokazala mi je kako da napravim plitke redove u zemlji, da pospem sjeme i lagano prekrijem tankim slojem zemlje. Nije koristila nikakve skupe alate – samo drvenu kašiku, malu motiku i svoje ruke.
Kad je bosiljak niknuo, naučila me da ga nikad ne zalijevam naglo, već polako, da zemlja upije svaku kap. Govorila je:
„Voda nije samo voda, sine. To je život koji daješ biljci. Ako je preliješ, ugušićeš je. Ako joj uskratiš, uvenut će. U svemu u životu traži ravnotežu.“
Peršun – skromna biljka sa velikom snagom
Nana je uvijek govorila da je peršun „tiha snaga kuhinje“. Nikad se nije hvalio mirisom poput bosiljka, ali je svako jelo s njim dobijalo toplinu.
Jedne godine, peršun u vrtu nikako nije htio da nikne. Ja sam već bio nestrpljiv i mislio da je sjeme pokvareno. Nana se samo nasmijala i rekla:
„E, moj sine, peršun je kao ljudi. Neki odmah pokažu šta znaju, a nekima treba vremena da sazriju. Nauči čekati.“
I zaista, nakon nekoliko sedmica, iz zemlje su počeli provirivati sitni zeleni listići. Tada sam prvi put shvatio koliko strpljenja traži vrt, ali i život.
Nana me naučila i trik: uvijek je peršun sijala na mjestu gdje sunce obasja vrt samo pola dana, jer je govorio da mu previše sunca smeta. Zalijevala ga je ujutro ili predveče, nikad po najvećem suncu.
Menta – miris ljeta i naninih priča
Ali ono što me uvijek najviše oduševljavalo bila je menta. Nana je imala cijelu gredicu samo za nju. Kad bi ljeti vrućina pritisnula, brali bismo listove mente i pravili hladan čaj. Za mene je to bio najbolji napitak na svijetu.
Jednog dana, dok smo sjedili na klupi i pili čaj od mente, ispričala mi je priču koju nikad neću zaboraviti:
„Znaš li, sine, da su stari Rimljani stavljali mentu u svoje vijence kad su slavili? Vjerovali su da ona donosi bistrinu uma i sreću u srcu. Zato ja uvijek kažem – kad si tužan, pomiriši mentu i osjeti kako te tuga polako napušta.“
Nana i njezini mali rituali
Moja nana nije samo sadila biljke – ona je razgovarala s njima. Kad bi zalijevala vrt, uvijek bi tiho pjevušila neku staru sevdalinku. Govorila je da biljke osjećaju kad ih voliš.
Imala je i ritual: kad bi brala začine, nikad nije trgala cijelu biljku. Uvijek bi brala samo listove, a korijen ostavljala da živi.
„Nikad ne uzimaj više nego što ti treba. Tako ćeš uvijek imati dovoljno“, govorila je.
Jednom sam je pitao zašto uvijek vezuje snopove bosiljka i stavlja ih da vise iznad šporeta. Nasmijala se i rekla:
„Da miris čuva kuću. Bosiljak tjera loše misli, sine. A i podsjeti me na ljeto kad zima dođe.“
Moja prva lekcija iz strpljenja i rada
Naučio sam od nane da vrt nije samo zemlja i biljke – to je učitelj života. Kad nešto posadiš, moraš čekati, brinuti, zalijevati. Moraš se radovati svakom malom listu.
Sjećam se dana kad sam prvi put samostalno posadio mentu u malu saksiju. Bio sam ponosan kao da sam osvojio nagradu. Nana je samo stavila ruku na moje rame i rekla:
„Eto, sad znaš kako je kad nešto njeguješ i gledaš kako raste. Tako je i sa ljudima koje voliš – ako im daš pažnju i ljubav, procvjetaće.“
Kako sam kasnije oživio nanin vrt u svom dvorištu
Godinama kasnije, kad sam se preselio u svoj dom, odlučio sam da u dvorištu napravim mali začinski vrt baš kao nana. Posadio sam bosiljak, peršun i mentu.
Prvi put kad je vjetar donio miris bosiljka, odmah sam se vratio u djetinjstvo. Taj vrt nije bio samo vrt – to je bio most prema nani, prema uspomenama i svim pričama koje mi je ispričala.
Savjeti koje sam ponio iz naninog vrta
Evo nekoliko lekcija koje sam naučio i koje uvijek dijelim sa drugima:
- Bosiljak voli sunce, ali ne previše vode. Redovno štipajte vrhove da raste gušće.
- Peršun voli polusjenu i traži strpljenje – nemojte odustati ako ne nikne odmah.
- Menta je nezahtjevna, ali se brzo širi – najbolje je posaditi je u saksije da ne „osvoji“ cijeli vrt.
- Uvijek berite samo onoliko koliko vam treba.
- Zalijevajte ujutro ili predveče, nikad po najvećem suncu.
Naslijeđe koje se ne zaboravlja
Moj začinski vrt danas nije samo skup biljaka. To je uspomena na nanu, na njene priče, savjete i toplinu. Svaki put kad uberem list bosiljka, osjetim kao da je tu, da me posmatra i tiho govori:
„Vidiš, sine, naučio si. Sad prenesi to i na druge.“
Za mene, bosiljak, peršun i menta nisu samo začini – to su mirisi djetinjstva, simboli ljubavi i lekcije koje ostaju za cijeli život.
