Zovem se Marija Petrović, imam četrdeset godina i dolazim iz malog romskog naselja u okolini Novog Sada. Često me ljudi pitaju da li mi je bilo teško odrastati kao Romkinja, da li sam se stidjela svog porijekla, da li sam imala prepreka u životu. Moj odgovor je uvijek isti – da, bilo je teško, ali ne, nikada se nisam stidjela. Naprotiv, uvijek sam bila ponosna na svoje korijene, na muziku, kulturu, običaje i snagu koju sam ponijela iz svoje zajednice.
Moje djetinjstvo nije bilo lako. Rasla sam u porodici s petoro djece, u kući koja je imala samo dvije sobe i mali dvorišni bunar. Naučila sam rano da dijelim, da se snalazim i da poštujem trud. Moj otac je svirao violinu na svadbama i vašarima, a majka je bila stub kuće – brinula o nama, kuhala, šila odjeću i prenosila mi priče o romskoj tradiciji.
Nismo imali mnogo, ali imali smo ljubav. Sjećam se večeri kada bi otac zasvirao, majka zapjevala, a mi djeca plesali oko njih. Taj osjećaj zajedništva i danas mi daje snagu.
Istina je da smo često bili na meti predrasuda. U školi su me znali zadirkivati, neki su me odbacivali jer sam Romkinja. Ali odlučila sam da to nikada ne bude moja slabost – već moja snaga. Naučila sam biti uporna i dokazati da vrijedim jednako kao i svi drugi.
Bilo je trenutaka kada sam mislila da ću odustati od škole. Bilo je dana kada nisam imala knjige, kada sam učila uz svijeću jer nismo imali struje, kada sam plakala jer su me ismijavali. Ali majka mi je uvijek govorila:
„Znanje je bogatstvo koje ti niko ne može uzeti.“
Te riječi su mi se urezale u srce. Završila sam srednju ekonomsku školu, a kasnije i višu poslovnu školu u Novom Sadu. Radila sam razne poslove – od prodavačice u butiku do administrativne radnice u firmi. Svaki posao me učio strpljenju, komunikaciji i odgovornosti.
Posebno pamtim prvi intervju za posao kada su me pitali da li se stidim svog porijekla. Odgovorila sam smireno:
„Ne stidim se, ponosim se. Ako vas zanima moj rad, evo mojih diploma i iskustva. Ako vas zanima moja krvna grupa, onda ste pogriješili osobu.“
Taj trenutak je bio moja prekretnica – shvatila sam da vrijedim i da imam pravo da stojim iza sebe.
Danas sam majka dvoje djece – sina Marka i kćerke Ivane. Oni su moj najveći ponos i dokaz da sve što sam prošla imalo smisla. Učim ih da budu ponosni, hrabri i da poštuju sve ljude, bez obzira na porijeklo.
U našem domu se i dalje svira, pjeva i smije. Ali sada ja pričam priče – priče o tome kako ne smijemo zaboraviti ko smo, kako trebamo raditi marljivo i kako treba cijeniti svaki mali trenutak života.
Moj život danas izgleda jednostavno: radim kao knjigovođa u jednoj lokalnoj firmi, a slobodno vrijeme posvećujem porodici. Vikendom odlazimo na izlete, šetamo kraj Dunava ili posjećujemo rodbinu. Volim kuhati tradicionalna jela – sarme, pite, paprikaš – ali s djecom isprobavam i nove recepte jer vjerujem da se kultura razvija kada se otvori prema drugima.
Ne mogu reći da je sve bilo lako. Kao Romkinja, mnogo puta sam morala raditi duplo da bih dokazala da vrijedim jednako kao i drugi. Bilo je trenutaka kada sam se osjećala neshvaćeno. Ali nisam dopustila da me to slomi. Svaka prepreka bila je moja lekcija, svaka uvreda moja motivacija.
Najveća pobjeda za mene nije diploma, ni posao, ni kuća koju smo muž i ja izgradili. Najveća pobjeda je to što moja djeca danas odrastaju s vjerom u sebe i ponosom na svoje porijeklo. Želim da znaju da Romi nisu samo ono što se ponekad prikazuje u stereotipima, već da imamo bogatu kulturu, tradiciju, muziku i snagu koja traje stoljećima.
Danas više nego ikada cijenim sitnice. Osmijeh moje djece kada im spremim doručak, miris kafe ujutro, razgovori s mužem dok planiramo budućnost. Vjerujem da sreća nije u velikim stvarima, već u malim trenucima koji čine svaki dan posebnim.
Volim vrtlariti i uređivati dvorište. Cvijeće koje sadim svake godine podsjeća me da život stalno donosi nove prilike, baš kao što i priroda obnavlja svoje boje svake sezone.
Kada pogledam iza sebe, ne osjećam gorčinu, već zahvalnost. Sve što sam prošla učinilo me snažnijom. Danas sam žena od četrdeset godina, ponosna majka, vrijedna radnica i osoba koja vjeruje da se predrasude mogu mijenjati samo primjerom.
Da, Romkinja sam. Da, ponekad je bilo teško. Ali danas stojim uspravno, s osmijehom na licu i kažem:
„Ponosna sam na svoje porijeklo, na svoj put i na život koji sam stvorila.“
Priča Marije Petrović nije samo priča jedne Romkinje – to je priča o snazi, hrabrosti i istrajnosti. To je podsjetnik da nas naše porijeklo ne ograničava, već obogaćuje, i da je svaki životni put vrijedan ponosa.
U svijetu u kojem se često ističu razlike, Marija je primjer da ljubav, rad i ponos brišu sve granice. Njena priča inspiriše da se vjeruje u sebe, da se ne odustaje pred preprekama i da se svaki čovjek može ponositi svojim identitetom.
