Sjećam se tog dana kao da je bio jučer, iako je prošlo mnogo godina. Bio sam dječak, znatiželjan, s rukama uvijek spremnim da istraže nešto novo. Moj djed, s druge strane, bio je oličenje smirenosti – onaj tihi vodič koji je znao kad treba šutjeti, a kad pustiti riječ da padne kao sjeme u plodnu zemlju.
Jednog prohladnog jutra probudio me miris naninog hljeba iz peći i djedov glas s vrata:
— „Spremi se, danas idemo u šumu.“
Nisam znao šta me čeka, ali u grudima sam osjetio nešto što bi se moglo nazvati srećom pomiješanom s nestrpljenjem. Bio je to poziv na moju prvu pravu avanturu.
Jutro puno očekivanja
Djed je obuo stare gumene čizme i ogrnuo sivi kaput koji je mirisao na dim i šumu. Ja sam, nespretno i uz pomoć nane, navukao preveliki kaput i šubaru koja mi je stalno padala na oči.
— „U šumu se ide spreman, sinko,“ govorio je djed dok je provjeravao svoj drveni štap.
Krenuli smo polako. Magla se još vukla iznad livada, a sunce je tek počinjalo da se bori s njom. Put do šume bio je tih, osim zvuka naših koraka i ptičjeg cvrkuta.
Šuma koja diše i šapuće
Kada smo kročili pod guste krošnje, svijet je odjednom postao drugačiji. Vlažna zemlja, mahovina i miris borovih iglica ispunili su zrak. Šuma je izgledala kao neko staro, živo biće koje nas posmatra.
— „Šuma priča onome ko zna da je sluša,“ šapnuo je djed.
Pokazivao mi je tragove u zemlji – srnin, vepra, pa i lisice. Ja sam gledao širom otvorenih očiju, osjećajući se kao mali istraživač u zemlji tajni.
Čistina i djedove priče
Stigli smo do male čistine s velikim kamenom obraslim mahovinom. Djed je rekao da su tu naši preci odmarali dok su čuvali stoku.
— „Ovdje su se pričale priče, ovdje su se ljudi učili životu.“
Sjeli smo na kamen i djed mi je pričao o vukovima koji su nekad dolazili blizu sela, o vilama za koje su ljudi vjerovali da plešu noću, i o tome kako su nekad djeca znala provesti cijeli dan u šumi bez straha.
Za mene je to bilo otkriće – da priče nisu samo bajke za laku noć, nego most između prošlosti i sadašnjosti.
Susret koji se pamti
Dok smo sjedili, začuli smo šum u žbunju. Srce mi je poskočilo. Djed je ostao miran. Iz grmlja je izletjela mala srna. Stala je, gledala nas svojim krupnim očima, i na trenutak mi se činilo da razumije sve što osjećam.
— „Ona je gospodarica ovih staza. Mi smo samo gosti,“ rekao je djed.
Taj prizor ostao je urezan u meni zauvijek.
Neočekivana mala pustolovina
Na povratku kući, doživjeli smo nešto što je moj dječački duh zapamtio kao veliku avanturu. Naišli smo na potok koji je bujao od kiša. Za mene je to izgledalo kao nepremostiva prepreka.
— „Hajde, sinko, probaj,“ nasmijao se djed.
Prešao sam nesigurno preko klizavih kamenova, a djed mi je pružao ruku. Na pola puta sam se okliznuo i pokvasio čizmu, ali sam stigao na drugu stranu. Bio sam ponosan kao da sam osvojio planinu.
— „Vidiš,“ rekao je djed, „u životu ćeš mnogo puta zagaziti u vodu, ali važno je da nastaviš do druge obale.“
Povratak i osjećaj ponosa
Kući smo stigli umorni, ali s osmijehom. Ja sam nosio mali svežanj grančica, ponosan kao da nosim najveće blago. Nana nas je čekala s toplom supom i pogačom. Dok sam joj prepričavao sve što sam vidio, djed se tiho smješkao. Znao je da sam tog dana naučio nešto što ću nositi cijeli život.
Lekcije iz šume
Tek mnogo kasnije shvatio sam šta mi je djed toga dana pokazao:
- da priroda ima dušu, ako je znamo slušati,
- da prepreke nisu zidovi, nego izazovi,
- i da se istinske avanture ne mjere daljinom puta, nego blizinom srca onoga ko ide s tobom.
Moja prva prava avantura s dedom kroz šumu nije bila samo šetnja. Bila je to škola života, u kojoj su učionica bile krošnje, knjige tragovi u zemlji, a učitelj – djed, sa svojim tihim osmijehom i riječima koje i danas čujem.
Kad god osjetim miris vlažne zemlje nakon kiše, ili kad čujem kako grančica puca pod nogom, sjetim se tog dana. I shvatim da su najveće tajne života sakrivene upravo u onim trenucima kad smo mali, a svijet nam se čini beskonačan i pun čuda.
