Zima u mom djetinjstvu nije bila samo godišnje doba – bila je prava avantura. Svaki snježni dan donosio je nova iskušenja, nove priče i male pobjede. Ali jedno jutro posebno pamtim, jer se pretvorilo u lekciju koju nosim sa sobom i danas – da upornost, hrabrost i malo podrške uvijek vode do cilja.
Jutro u kojem je snijeg progutao selo
Probudilo me pucketanje vatre u šporetu i miris kukuruzne pogače koju je majka pekla. Čim sam otvorio oči, znao sam da je napolju hladno. Prozori su bili zamagljeni, a kroz mali prorez vidio sam bijelu tišinu koja je prekrivala čitavo selo.
Otac je stajao na vratima i rekao:
– „Snijeg je napadao do koljena. Ako kreneš u školu danas, zapamtićeš ovaj dan do kraja života.“
Nisam znao da će biti u pravu.
Prvi koraci u dubokom snijegu
Majka mi je obula vunene čarape koje je sama plela, preko njih gumene čizme, a onda oko vrata omotala dugi šal. Rukavice su bile debele, ali su mi prsti i dalje brzo bridjeli.
Kada sam zakoračio iz dvorišta, činilo se kao da gazim po moru od pamuka. Svaki korak bio je težak, a snijeg mi je škripao pod nogama tako glasno da sam imao osjećaj da cijelo selo sluša moje koračanje.
Hodao sam polako, ostavljajući sitne tragove iza sebe, a vjetar mi je bacao pahulje u lice. Bio sam mali naspram beskrajne bjeline, ali osjećao sam ponos što sam krenuo.
Borba s nanosima
Na pola puta staza je nestala pod ogromnim nanosima snijega. Vjetar s brda ga je nanosio danima i činilo se da je zid od bijelog leda predamnom. Zastao sam i razmišljao: vratiti se kući ili probati?
U tom trenutku sjetio sam se očeve rečenice: „Ako stigneš, znaćeš da ništa nije nemoguće.“ To mi je dalo snagu.
Zabio sam čizmu u nanos, pa još jednu. Ruke su mi se smrzavale, ali nisam stajao. Svaki metar bio je mala pobjeda. Kada sam konačno prošao na drugu stranu, osjećao sam se kao da sam osvojio planinski vrh.
Susret s drugom na stazi
Nedugo nakon toga sreo sam druga iz razreda. I on je jedva hodao, lice mu je bilo crveno, a kapuljača puna snijega. Kada smo se udružili, sve je postalo lakše. Smijali smo se svojim nezgodama, pričali viceve i bodrili jedan drugog.
Shvatio sam tada – život je mnogo lakši kad se podijeli s nekim. Teret nije manji, ali snaga postaje veća.
Dolazak u školu – topla nagrada nakon hladnog puta
Kada smo napokon stigli do škole, osjećaj sreće bio je ogroman. Čizmice su bile mokre, rukavice natopljene, ali srce je bilo puno. Učionica je mirisala na drva iz peći, a učiteljica nas je dočekala s osmijehom.
– „Djeco, danas ste položili prvu pravu lekciju života. Snijeg je bio vaša učionica, a vi ste pokazali upornost i hrabrost.“
Sjeli smo u klupe, sušili ruke iznad peći i dijelili užinu – hljeb s domaćom marmeladom i par oraha koje smo nosili u džepu. Nikad kruh i marmelada nisu imali bolji ukus.
Male radosti nakon škole
Put nazad nije bio ništa lakši, ali sada smo ga doživljavali kao igru. Klizali smo po zaleđenim dijelovima puta, bacali se grudvama i smijali se kao da nismo ni osjetili hladnoću.
Kod kuće me dočekala nana s toplim mlijekom i pričom kako su ona i njen brat nekada išli kilometrima kroz snijeg, noseći knjige umotane u platnene torbe. Govorila je da samo onaj ko zna koliko je put do škole težak, zna i koliko obrazovanje vrijedi.
Pouke koje sam ponio sa sobom
Taj dan me naučio više nego ijedna lekcija u školi:
- Upornost – kada staneš pred prepreku, ne smiješ odustati na prvoj stepenici. Snježni nanos me naučio da uvijek postoji prolaz.
- Podrška – prijatelj na stazi pokazao mi je da je put lakši kad ga ne ideš sam.
- Radost u malim stvarima – topla učionica, miris drveta i dijeljena užina pokazali su mi da sreća ne zavisi od luksuza, već od trenutaka.
- Vrijednost obrazovanja – ako smo bili spremni gaziti kroz snijeg da stignemo do škole, znači da znanje zaista vrijedi.
Danas, kada se sjetim tog puta
Danas, kada stojim pred svojim problemima, sjetim se dječaka s crvenim obrazima i ledenim rukama koji je ipak stigao do škole. Podsjetim se da prepreke nikada nisu veće od naše volje da ih savladamo.
Svaki „snježni nanos“ u životu može izgledati ogroman, ali kada kreneš, shvatiš da je prolaz uvijek tu.
Moja mala zimska avantura nije bila samo borba sa snijegom – bila je moja prva prava škola života. Naučila me da se upornošću i hrabrošću može doći do cilja, da je podrška drugih neprocjenjiva i da se prave vrijednosti kriju u malim trenucima.
Snijeg se otopio, djetinjstvo je prošlo, ali lekcija je ostala. I danas, kada hodam kroz život, u mislima i dalje čujem škripu čizama po snijegu i osjećam ponos malog dječaka koji je, uprkos svemu, stigao do škole.
