Moje ime je Sara. Nekada bih rekla da sam samo još jedna žena koja se bori sa svakodnevnim životom, ali sada, s godinama i iskustvom, shvatila sam da moja priča nije samo “još jedna”. Možda će zvučati kao obična ispovijest, ali je to moj put, moj borbeni duh koji me doveo do toga da volim sebe onakvu kakva jesam.
Rođena sam u malom gradiću, gdje su svi poznavali svakoga. Iako je bilo mnogo ljubavi, bilo je i mnogo neizrečenih očekivanja. Bio je to grad u kojem su svi živjeli po određenim pravilima, a ja sam bila ta koja se uvijek činila različitom. Moji prijatelji su se lako slagali sa svim što su učili u školi, dok sam ja bila ta koja je stalno postavljala pitanja i tražila dublje odgovore. Ta razlika me činila nesigurnom, a osjećaj da ne pripadam uvijek me pratio.
Osjećala sam se kao da nikada nisam bila dovoljno dobra za svoje roditelje, kao da su moja želja za umjetnošću i kreativnošću bila samo “hobi”, a ne pravi put. Nažalost, kao i mnogi, nisam to u početku shvatila. Trudila sam se biti ono što drugi žele da budem, nosila masku koja nije odgovarala mom pravom biću. Postajala sam iscrpljena od pokušaja da udovoljim tuđim očekivanjima.
U srednjoj školi sve je postalo još težže. Bilo je trenutaka kada nisam bila sigurna gdje završavam ja, a gdje počinju očekivanja drugih. Moji prijatelji su imali svoje društvo, bili su prihvaćeni, a ja sam bila tu, u pozadini, neprestano analizirajući i pokušavajući razumjeti stvari koje mi nisu bile jasne. Tu je počela moja borba sa samopouzdanjem. Počela sam sumnjati u sebe, u svoju vrijednost, jer sam bila previše različita, previše osjetljiva, previše “neuklopljena” u ono što društvo traži.
Kroz godine, naučila sam puno o životu, ali najvažnija lekcija koju sam usvojila bila je ona o samoprihvaćanju. Ne možeš ljubiti druge ako ne voliš prvo sebe. Postojale su noći u kojima bih plakala zbog svojih nesigurnosti, no svaka suza nosila je sa sobom malo jasniju sliku onoga što želim postati. Prestala sam gledati u druge i počela gledati unutar sebe. I shvatila sam da je u redu biti različita. Moje nesavršenosti, moji strahovi, moji snovi – sve to me činilo onim što jesam. Postepeno, nisam samo prihvatila svoju nesavršenost, nego sam je počela slaviti.
Jedan od najvažnijih trenutaka u mojoj životnoj priči bio je onaj kada sam odlučila da ne želim više biti netko drugi. Iako sam imala mnoge strahove, a prijetnje od neuspjeha su se gomilale, odlučila sam da ću slijediti svoj vlastiti put. Na tom putu nisam uvijek imala podršku drugih. Bilo je trenutaka kada sam se osjećala izgubljeno, ali svaki put kad bih se okrenula prema sebi, bila sam sigurnija u svoju odluku. Nisam tražila odobrenje, ni od svojih roditelja, ni od prijatelja, jer sam shvatila da moja sreća ne ovisi o tome što drugi misle o meni.
Ponosno kažem da sam danas žena koja voli svoju nesavršenost. Volim svoju kreativnost, svoje nesigurne trenutke, svoju nepopustljivost. Naučila sam da je u redu biti ranjiva i to nije znak slabosti, nego snage. Svaka greška koju sam napravila nije bila pogreška – bila je lekcija. Danas ne tražim više savršenstvo jer sam shvatila da su upravo ti nesavršeni trenuci oni koji čine život vrijednim.
Ponekad se sjetim svog mlađeg ja, djevojke koja je bila opterećena očekivanjima svijeta. Sada se osjećam slobodno, jer znam da sam dovoljna takva kakva jesam. Ne moram biti najbolja, ne moram biti poput drugih – moram biti samo autentična. Kad se oslobodimo straha od toga da ne budemo prihvaćeni, tada tek možemo uistinu uživati u onome što jesmo.
Moja ispovijest nije nešto što sam sanjala – to je moje iskustvo, moje putovanje do samoprihvaćanja. Ako postoji nešto što bih voljela reći svima onima koji se osjećaju nesigurno, to je: Vi ste dovoljni. Vi ste vrijedni ljubavi. Volite sebe, jer samo tada možete stvarno voljeti i biti voljeni.
