Postoje mirisi i zvukovi koji ostaju zauvijek urezani u sjećanje. Za mene je to miris drveta koje pucketa u starom šporetu i tiho zujanje vatre koja gori dok vani vijori snijeg. Taj prizor neodvojivo je vezan za moju nanu i njene priče koje mi je pričala u dugim zimskim večerima. Nisu to bile samo bajke ili legende – bile su to lekcije o životu, vrijednostima i vremenu koje danas cijenim više nego ikad.
Toplina koja nije dolazila samo od vatre
Kad bi se dan polako gasio, a sumrak obavio naše selo, nana bi naložila vatru u starom šporetu na drva. Drva su pucketala, a sobu je obuzimao miris borovine i suhog bukovog granja. Na šporetu bi uvijek stajala tepsija s pečenim krompirom, lončić sa supom ili džezva u kojoj se grijala kahva.
Ali toplina nije dolazila samo iz šporeta. Ona je dolazila iz naninog glasa, iz njenih ruku koje su plele vunene čarape dok mi priča, iz njenog pogleda punog strpljenja. U toj sobi nije bilo luksuza, ali je bilo nečega što se ne može kupiti – osjećaj sigurnosti i pripadanja.
Priče koje su grijale dušu
Nana je imala dar da od običnih događaja napravi priču vrijednu pamćenja. Pričala mi je o svom djetinjstvu, o tome kako su zime bile duge i teške, ali i o tome kako su se ljudi tada više družili, pomagali jedni drugima i nalazili radost u malim stvarima.
Sjećam se kako bi započela:
„Sinko moj, nekad davno, kad nije bilo struje i kad smo se grijali samo ovako, uz vatru, ljudi su znali više razgovarati nego danas.“
Njene priče su me učile da život nije uvijek lagan, ali da u svakoj poteškoći postoji lekcija i razlog za zahvalnost.
Lekcija o skromnosti
Jedna od priča koje najviše pamtim bila je o njenom prvom paru cipela. Rekla mi je kako je cijelu zimu išla u školu u papučama od sukna jer nisu imali novca za prave cipele. Kad ih je konačno dobila, čuvala ih je kao najveće blago.
Tada sam shvatio koliko malo nam zaista treba da bismo bili sretni. Danas, kada vidim djecu koja žele nove telefone i skupu garderobu, često se sjetim nane i tih cipela koje su njoj značile više nego bilo koja luksuzna stvar.
Zimske večeri i tihi rituali
Nisu to bile samo priče. Bile su to večeri ispunjene malim ritualima. Dok bi mi pričala, na šporetu bi krčkala večera – često grah, ponekad kiseli kupus s mesom ili krompir iz rerne. Na stolu bi bilo domaće pogače i teglica ajvara ili turšije.
U tom jednostavnom obroku krila se čitava filozofija: ništa se nije bacalo, sve se koristilo, a hrana je bila dar prirode i rada.
Sijela kod nane
Posebno pamtim kada bi u zimske večeri komšije dolazile kod nane na sijelo. Muškarci bi sjedili i pričali o poslu, o vremenu, o planovima za proljeće, a žene bi plele, krpile ili vezle. Djeca bi sjedila po ćoškovima, slušala priče ili igrala jednostavne igre.
Nana bi tada pričala bajke ili legende iz svog djetinjstva, a ponekad i šaljive anegdote iz sela. Smijeh bi ispunio prostoriju, a zvuk pucketanja vatre bio bi pozadina svemu. To je bilo vrijeme kada su se ljudi povezivali iskreno i bez tehnologije – kroz razgovor i zajedništvo.
Snježne oluje i tišina
Jedne zime, sjećam se, snijeg je padao danima. Put do škole bio je potpuno zatrpan, a mi nismo mogli ni izaći iz avlije dok otac ne očisti snijeg do kapije.
Te noći, dok je vani vijala mećava, nana mi je rekla: „Vidiš, snijeg može da zatvori put, ali ne smije da zatvori srce. Kad je teško, najlakše je zatvoriti se i šutjeti, ali baš tada trebaš dijeliti toplinu s drugima.“
Te riječi su ostale sa mnom i danas. Naučile su me da u najtežim trenucima ne zaboravim biti čovjek.
Lekcije iz priprema za praznike
Poseban doživljaj bile su pripreme za praznike. Uoči Bajrama, nana bi kuhala hurmašice i baklavu, dok bi uoči Božića kod komšija mirisali kolači i suho voće.
Nana mi je govorila: „Nije praznik u bogatoj trpezi, sinko, nego u tome da se porodica skupi za stolom.“
Dok je razvlačila jufku ili slagala pite, ja sam gledao svaki njen pokret. Tada sam naučio da hrana nosi uspomene – svaki zalogaj povezuje nas s generacijama koje su prije nas sjedile za istim stolom.
Naučio sam da vrijeme ima posebnu vrijednost
Jedna od najvećih lekcija bila je o vremenu. Nana bi mi često govorila: „Vrijeme je kao snijeg – ako ga ne iskoristiš dok pada, nestat će.“
Tada nisam u potpunosti razumio te riječi, ali danas znam da je mislila na prolaznost života. Vrijeme koje provedemo s onima koje volimo, večeri uz razgovor i smijeh, imaju veću vrijednost od bilo kakvih materijalnih stvari.
Moj pokušaj da prenesem tradiciju
Prije par godina odlučio sam da kupim mali šporet na drva za svoju vikendicu. Nije mi bio potreban u praktičnom smislu, jer imam grijanje, ali htio sam ponovo osjetiti onaj miris i zvuk koji me vraća u djetinjstvo.
Kad sam prvi put naložio vatru i sjeo pored nje, gotovo sam čuo nanin glas. Tada sam odlučio da ću te priče jednog dana prenijeti svojoj djeci, baš onako kako ih je ona prenosila meni.
Zaključak: Vrijednost naslijeđa
Priče uz šporet na drva nisu bile samo uspomene na djetinjstvo. One su bile škola života, lekcije o zahvalnosti, strpljenju i ljubavi. U svijetu koji danas juri, gdje rijetko ko ima vremena da sjedne i sluša, one me podsjećaju da je najvažnije ono što ne možemo kupiti – vrijeme s porodicom, jednostavne trenutke i osjećaj topline koji dolazi iznutra.
Danas, kad zima pokuca na vrata, ja ne razmišljam o snijegu koji otežava putovanja ili o hladnoći koju treba pobijediti. Ja se sjetim nane i njenih priča, i u sebi pronađem onu istu toplinu koju mi je davala svake večeri uz šporet na drva.
