Sjećam se dana kada sam prvi put ozbiljno razmišljao o tome šta zapravo jedem. Vratio sam se kući iz prodavnice s kesama punim voća i povrća. Sve je izgledalo savršeno: paradajz crven kao sa reklame, krastavci poravnati kao vojnici, jabuke sjajne do mjere da su se ogledale. Međutim, kada sam ih probao, osjećaj je bio ravan nuli – bez mirisa, bez ukusa, samo forma bez duše.
Tog istog vikenda otišao sam kod nane u selo. Ona me dočekala s činijom svježih jagoda. Jagode su bile nepravilnog oblika, neke sitne, neke krupne, ali miris je bio toliko jak da se širio po cijeloj kuhinji. Kada sam zagrizao prvu, bio sam preplavljen sjećanjima iz djetinjstva – na dane kada sam kao dijete sjedio u bašti i jeo voće direktno s grane.
„Sinko, ono što sam sama uzgojim ima miris života. Sve drugo je samo šarena laža,“ rekla je nana dok me gledala kako uživam.
Tog trenutka u meni se probudila odluka: više ne želim jesti plastiku u obliku povrća i voća. Želim da se vratim prirodi.
Moj prvi pokušaj – vrt iza kuće
Iza moje kuće postojalo je nekoliko zapuštenih gredica. Nekad su tu moji roditelji sadili luk i krompir, ali posljednjih godina trava je bila jedini „gospodar“ tog prostora. Jednog jutra, uzeo sam motiku i lopatu i odlučio da ih vratim u život.
Bio je to posao od nekoliko dana. Iskopavanje, čišćenje, okopavanje… Leđa su me boljela, ruke bile pune žuljeva, ali u sebi sam osjećao neku novu vrstu energije. Kao da sam radio nešto što mi je oduvijek pripadalo.
Prva tri kandidata za moj mali agrarni kutak bili su paradajz, paprika i krastavci – klasici svakog domaćeg vrta. Nisam imao pojma o sadnji, pa sam improvizovao: malo zemlje, malo vode, pa šta bude.
Prve muke i pomoć iz nanine riznice znanja
Vrlo brzo shvatio sam da bašta nije igračka.
Paradajz je porastao, ali je požutio. Paprike su počeli napadati puževi. Krastavci su se sušili na suncu.
Pomislio sam da sam pogriješio i da je lakše otići do prodavnice. Međutim, onda sam se sjetio nane.
Nazvao sam je i iznio sve probleme.
„Nana, paradajz mi žuti, paprike nestaju, a krastavci ne žele da rastu.“
Nasmejala se i rekla:
„E, sinko moj, zemlja ti je kao dijete – ne smiješ je ostaviti samu. Za paradajz, ne zalijevaj ga naveče, nego ujutro. Za paprike, pospi pepela oko korijena, puževi neće proći. A krastavcima napravi hladovinu, jer i njima sunce može da smeta.“
Poslušao sam je i desilo se čudo – za nekoliko dana bašta je izgledala življe, a ja sam dobio novu lekciju: priroda uvijek traži pažnju i znanje.
Prvi plod – pobjeda koja se pamti
Jednog julskog jutra, dok sam zalijevao baštu, ugledao sam prvu crvenu papriku. Nije bila velika, čak je bila pomalo iskrivljena, ali osjećaj kada sam je ubrao bio je neopisiv. Držao sam je kao najveće blago.
Odmah sam je odnio nani. Kad je probala, rekla je:
„Eto vidiš, ovo je tvoja paprika, tvoj trud. Sad znaš da hrana nije samo da se kupi – ona se stvara.“
Te riječi su mi se urezale dublje nego bilo koja knjiga ili emisija.
Širenje mog agrarnog kutka
Sljedeće godine nisam stao na tri kulture. Dodao sam mrkvu, luk, krompir i salatu. Posadio sam i nekoliko sadnica jagoda. Kada su nikle prve jagode u mom dvorištu, sjetio sam se onog dana kod nane – i osjetio sam ponos što sada imam svoj izvor istog tog osjećaja.
Nakon dvije godine, odlučio sam posaditi i stabla voća: jabuku, krušku i šljivu. Dok sam kopao rupe za sadnice, osjećao sam da zapravo sadim uspomene i buduće priče. Jer jedno je ubrati paradajz, a drugo čekati godinama da stablo da svoj prvi plod.
Male pobjede, velike lekcije
Svaka sezona u vrtu donosila je i radosti i neuspjehe. Nekad bi kiša sve uništila, nekad bi sunce spržilo biljke, nekad bih i ja pogriješio. Ali baš kroz te greške naučio sam životne lekcije:
- Strpljenje. Bašta me naučila da ništa vrijedno ne dolazi brzo.
- Odgovornost. Ako ne zaliješ biljke, nemaš šta očekivati.
- Zahvalnost. Svaki plod koji uberem podsjeća me da priroda daje kada je njeguješ.
- Jednostavnost. Shvatio sam da sreća može stati u jednu korpu domaćih paradajza.
Anegdote koje ne zaboravljam
Bilo je i trenutaka koji su mi se urezali u pamćenje:
- Jedne noći je jaka oluja oborila pola mog zasada krastavaca. Ujutro sam bio tužan, ali sam sve ponovo podigao i shvatio da upornost znači ustati i kada priroda pokaže zube.
- Jednom sam zaboravio zaliti baštu jer sam otišao na izlet. Kad sam se vratio, biljke su bile klonule. Polivao sam ih vodom i gledao kako se polako podižu – kao da su mi htjele poručiti da se borba nikad ne smije prekinuti.
- Najsmješnije je bilo kada sam prvi put ubrao mrkvu – bila je kratka i čudnog oblika, ali sam je ponosno nosio nani, a ona se smijala: „I ona je lijepa na svoj način, kao i ljudi.“
Moj vrt kao škola života
Danas, nekoliko godina kasnije, iza moje kuće više ne stoje zapuštene gredice, već mali agrarni kutak pun života. Paradajz miriše, maline se crvene, a jagode dozivaju djecu iz komšiluka da ih uberu.
Kad me neko pita zašto to radim kad je u marketu sve „spremno i čisto“, uvijek kažem: „U marketu kupiš plod, ali ne kupiš dušu. Vrt ti daje i jedno i drugo.“
Povratak prirodi je povratak sebi
Prestao sam kupovati povrće i voće ne zato što sam želio uštedjeti novac, nego zato što sam želio vratiti smisao hrani. Danas znam odakle dolazi ono što jedem, znam koliko truda stoji iza svake paprike, krastavca ili jabuke.
Moj mali agrarni kutak nije samo bašta – to je moja škola upornosti, zahvalnosti i ljubavi prema jednostavnim stvarima.
I svaki put kada uberem svoj plod, sjetim se naninih riječi:
„Sinko, ono što sam uzgojiš ima miris života.“
