Prelijepa čobanica sa planine: “Maštam o ljubavi i porodici, ali za sada moj život su ovce”

Kada sam se jednog prohladnog jutra zaputio vijugavim putem prema planinskom selu, nisam znao šta tačno očekivati. Rekli su mi da tamo, visoko među borovima i kamenim pašnjacima, živi mlada djevojka koja sama čuva ovce. Priča o njoj širila se od usta do usta – govorili su da je vrijedna, lijepa, ali i tužna, jer nosi težak život na svojim plećima. Htio sam je upoznati i čuti njenu priču iz prve ruke.

Kada sam stigao, pred sobom sam ugledao mladu ženu u vunenom džemperu, s maramom na glavi, kako stoji na proplanku i doziva svoje stado. Ovce su poslušno prilazile, a iza nje se prostirala impresivna panorama planinskih vrhova. Iako su joj ruke bile ispucale od hladnoće, a obrazi crveni od vjetra, oči su joj sjale nekom posebnom toplinom.

Predstavila se: Milena Petrović, 25 godina.

I tu je počela priča, priča koja traje satima i vodi vas od njenog djetinjstva, preko tragedija i snova, do stvarnosti u kojoj je prisiljena živjeti, ali i do nade koja tinja u njenom srcu.

Teško djetinjstvo i rana sjećanja

Milena je odrasla u malom planinskom selu koje danas broji jedva pedesetak stanovnika. Kao mala djevojčica, maštala je da jednog dana ode na fakultet, postane učiteljica ili možda ljekarka. Učila je dobro, uvijek bila među najboljima u razredu. Ali život se poigrao s njom.

Njena majka umrla je od teške bolesti dok je Milena imala samo devet godina. Ostala je sa ocem, koji je, kako kaže, bio dobar čovjek u suštini, ali nemoćan da se nosi s gubicima i životnim problemima. Alkohol je postao njegov bijeg od stvarnosti. “Otac je znao biti grub kada popije, ali ga se nikada nisam prestala voljeti. Bio je to moj otac, iako često nisam imala ni doručka, ni ručka,” kaže Milena tiho, spuštajući pogled.

Sjeća se i zime kada je morala sama cijepati drva jer otac nije mogao ustati iz kreveta. “Imala sam jedva 12 godina, a već sam znala koristiti sjekiru bolje nego mnogi muškarci. Tada sam prvi put osjetila šta znači biti odrasla prije vremena.”

Ipak, najteže joj je palo kada je otac umro prije nekoliko godina. “Ostala sam sama, bez ikoga svoga. Samo ja i stado ovaca koje smo imali. Mogla sam otići u grad, ali nisam imala ni novca ni gdje. Ostala sam ovdje, jer ovce su bile jedino što je preostalo.”

Život na planini – rutina i borba

Milena ustaje svakog dana u pet ujutro, bez obzira na godišnje doba. Zimi se probudi dok još vlada mrkli mrak, navuče debele čarape i obuče staru jaknu, a ljeti je sunce već obasja dok ona izlazi da obiđe ovce.

“Prvo naložim vatru, jer ovdje zna biti jako hladno, pa i u proljeće. Onda skupljam ovce i polako ih vodim prema pašnjaku. Najljepše mi je kada čujem zvuk zvona dok se penju prema visoravni.”

Dan joj prolazi u hodanju uz stado. Kaže da zna svaku ovcu po imenu, zna koja je nestašna, koja voli da se odvaja. “One su moje društvo, moja porodica. Kad mi je teško, samo ih pogledam i kao da me razumiju.”

Nije, međutim, lako. Zimi snijeg često zatrpa planinske puteve, a ona ponekad danima ne vidi drugog čovjeka. Hranu i potrepštine nabavlja rijetko, kada uspije sići do najbliže prodavnice, udaljene deset kilometara. “Naučila sam da živim skromno. Nekad se zadovoljim krompirom i malo sira. Nema luksuza. Ali ja i ne tražim mnogo.”

Milena je i ranije imala zdravstvenih problema. Kao tinejdžerka preležala je upalu pluća jer nije imala adekvatne ljekarske brige. “Sjećam se da sam ležala u krevetu i mislila da možda neću dočekati proljeće. Ali valjda me Bog čuvao, pa sam ozdravila.”

Želja za ljubavlju i porodicom

Dok smo razgovarali, Milena je često zastajala i gledala prema horizontu, kao da tamo negdje vidi ono čemu se nada.

“Nije lako biti sam. Ponekad me uhvati tuga, pogotovo naveče kad se vratim u praznu kuću. Sanjam da ću jednog dana pronaći čovjeka koji će me voljeti onakvu kakva jesam, sa svim mojim ranama i mojim ovcama. Želim imati djecu, porodicu, toplinu doma. To mi nedostaje.”

Kaže da je nekoliko puta pokušala ostvariti vezu. Dolazili su momci iz grada, upoznavala ih preko prijatelja. Ali većina nije mogla razumjeti njen život. “Svi su htjeli da odem u grad. A ja nisam mogla ostaviti stado. To je moj život, moj posao, moja odgovornost. Ako ja odem, ovce neće imati nikoga.”

Suze su joj zasjale u očima kada je izgovorila: “Možda ću jednog dana ipak otići. Ali za sada, ja pripadam ovdje.”

Iako njen život nosi mnogo tuge, Milena zrači snagom i posebnom ljepotom. Njeno lice je preplanulo od sunca, a osmijeh iskren, iako se rijetko pojavljuje. “Mnogi kažu da sam lijepa, ali ja se ne osjećam tako. Ruke su mi grube, nokti stalno prljavi od zemlje. Ipak, voljela bih da se jednog dana sredim kao druge djevojke, obučem lijepu haljinu i plešem na svadbi – svojoj svadbi.”

Pričala mi je i o anegdotama iz djetinjstva. Jednom je, dok je čuvala ovce, pala sa stijene i uganula nogu. “Mislila sam da neću moći hodati, a stado je otišlo daleko. Puzeći sam ih pratila, plačući i smijući se u isto vrijeme. To je moj život – i suze i smijeh, sve pomiješano.”

I danas, kada se prisjeti tih trenutaka, zna reći: “Sve to me očvrsnulo. Možda da sam imala lakši život, ne bih bila ovakva. A ovako znam da mogu sve izdržati.”

Priroda kao jedini saveznik

Jedna stvar na planini Mileni nikada ne izostaje – priroda. Kada nema ljudi oko sebe, priroda joj postaje prijatelj. “Ptice, šuma, rijeka – sve to meni govori. Kad mi je najteže, sjednem na kamen, gledam u zalazak sunca i osjećam da nisam sama. Priroda ima dušu, samo trebaš naučiti da je osjetiš.”

Zimi voli da osluškuje tišinu. “Snijeg prekrije sve, a tišina bude tako glasna da ti srce brže lupa. To je čudesan osjećaj.” Ljeti, kaže, osjeća se slobodnom, jer tada pašnjaci ožive, sve je zeleno, a stado uživa u bogatoj ispaši.

Milena priznaje da su zime najteže. Nekoliko puta je ostala zarobljena u kući danima, dok je vjetar nosio snijeg s planina i pravio nanose visoke i do dva metra. “Tada se osjećam kao da sam na drugom svijetu. Nema struje, nema telefona, samo ja i moje misli.”

Jedne zime ostala je bez hrane i morala tri dana preživljavati samo na vodi i malo kukuruznog brašna. “Nisam imala snage, ali nisam htjela ostaviti ovce. Kuhala sam kašu i čekala da vrijeme popusti.”

Budućnost koju sanja

Milena mašta o tome da jednog dana ipak upiše fakultet ili završi neku školu. “Nije sramota učiti ni sa 30, ni sa 40 godina. Možda mi se pruži prilika, možda nađem nekoga ko će mi pomoći.” Ali za sada, kaže, ostaje vjerna svom stadu.

Na pitanje da li bi voljela da njena djeca jednog dana budu čobani, odmahne glavom. “Ne. Želim da oni imaju bolji život, da uče, da rade ono što vole, ali da nikada ne zaborave odakle potiču.”

Dok sam odlazio s planine, Milena je stajala sa svojim stadom na proplanku. Izgledala je kao dio pejzaža, kao da je oduvijek pripadala tu – djevojka i njene ovce, usred beskrajne prirode.

Njena priča je priča o hrabrosti, o preživljavanju, ali i o čežnji za ljubavlju i toplinom. Ona je dokaz da i u najtežim uslovima čovjek može pronaći smisao i snagu.

Iako je njen život daleko od onoga što zamišljamo kao “sretan”, Milena Petrović pokazuje da se i u tišini planina može pronaći ljepota. Ona je mlada čobanica koja sanja – i možda će jednog dana, na istom ovom proplanku, dočekati svoju porodicu i ljubav za kojom toliko čezne.