Sjećam se dana kada sam osjećala da je moj svijet stao. Iako je bio običan dan, za mene je bio prepun oluja, onih unutrašnjih, tihih, koje ne možete vidjeti na vanjski pogled, ali koje vas potpuno preplave. Tog dana, nisam samo izgubila posao, nego i dio sebe. Sve što sam godinama gradila, sve što sam voljela, sve što je činilo moj svijet stabilnim – nestalo je u jednom trenutku. Prekid veze koji je uslijedio, bio je šamar za sve moje ideje o ljubavi i životu. Iako nisam željela priznati, počela sam se povlačiti u sebe, osjećala sam se kao da ne mogu podnijeti još jedan gubitak.
I dok su drugi oko mene nastavili svojim putem, ja sam ostala zaglavljena u prošlim stvarima. Nije bilo samo to; osjećala sam se fizički iscrpljeno, kao da mi je tijelo odbijalo da ide dalje. Moji prijatelji su me tješili, ali nisam im mogla vjerovati, jer nisam mogla vjerovati sebi. Često sam postavljala pitanje: „Zašto se ovo dešava baš meni?“. Zamišljala sam da su svi drugi imali lakši put. Mislila sam da nisam dovoljno dobra, da nisam zaslužila da imam sreće. Bila sam na dnu, i činilo se da je izlaz iz tog stanja dalek, gotovo nedostižan.
Tada, kako sam se povukla i imala vremena da razmislim, dogodila se nešto što nisam očekivala. Počela sam sagledavati stvari iz drugog ugla. Shvatila sam da možda sve što se događa, zapravo nije kazna, već prilika. Možda nisam doživjela samo gubitke, već i šansu za rast. Iako sam bila umorna od života, shvatila sam da je moj problem u tome što sam previše vezana za prošlost, što sam držala stvari koje nisu više moje. Možda je to bila moja prilika da promijenim smjer, da napokon prestanem čekati „svoje vrijeme“ i da ga počnem stvarati.
Taj prvi korak, iako mali, bio je ključan. Počela sam tražiti male stvari koje mi mogu donijeti radost. I nije bilo lako. Sjećam se da sam, nakon nekoliko tjedana samoljutnje, odlučila da ponovno uzmem knjigu koju sam oduvijek voljela, iako nisam imala volje za čitanje. Počela sam pisati, raditi stvari koje su me ispunjavale, iako sam bila daleko od uvjerenja da su mi bile potrebne. Polako, počela sam prepoznavati trenutke u kojima sam osjećala mir i počela shvaćati da su ti trenutci vrijedni. Da sam zaslužila te trenutke, baš kao što zaslužujem da se ponovno uspinjem.
Nisam odjednom stajala na vrhu, kao što sam željela. Bilo je mnogo uspona i padova. Bilo je dana kada sam se osjećala kao da nisam ništa postigla, i onih kada sam osjećala da sam ponovno u potpunosti sebe. Kroz to putovanje, počela sam se vraćati svom pravom ja. Nisam više bila ona osoba koja je živjela zbog drugih, da udovolji njihovim željama. Počela sam se pitati: Ko sam zapravo? Što želim? Što želim od svog života?
S vremenom, sve te misli su postale jasnije. Počela sam razmišljati o stvarima koje sam voljela i koje su me činile sretnom. Našla sam nove interese, nove prijatelje koji su me podržavali, i naučila sam da nije sramota priznati kada ne znaš sve odgovore. Naučila sam da život ne mora biti savršen da bi bio ispunjen. U mojoj borbi, shvatila sam da je prava snaga u tome da prihvatimo da nismo uvijek u kontroli, ali da imamo moć da se dignemo kad padnemo.
Danas, kada pogledam unazad, ne vidim samo gubitke, nego i sve ono što sam stekla. Naučila sam vrijednost strpljenja i ljubavi prema sebi. Naučila sam da svaki pad nije kraj, nego prilika za novi početak. To što sam prošla kroz bol i nesigurnost, učinilo me je jačom i mudrijom. Iako nisam još uvijek tamo gdje želim biti, napredovala sam i osjećam se ispunjeno.
Zahvalna sam na svakom trenutku ovog putovanja, jer me ono naučilo da, koliko god se činilo da gubimo, uvijek postoji način da ponovo krenemo. I najvažnije, naučila sam da je svaki dan prilika za novi početak. Nije kraj kad mislite da je kraj. To je samo trenutak za predah, prije nego što nastavite dalje. Na kraju, stvaranje života koji želite nije nešto što će se dogoditi samo od sebe – to je nešto što morate odlučiti i postaviti. A ja sam sada spremna za sve što dolazi.
