Povratak kući nakon 23 godine: Priča o Mariji koja se iz Njemačke vratila nakon razvoda, a u Hrvatskoj pronašla novi početak

Na rubu jednog malog sela u Slavoniji, u dvorištu gdje miris zemlje miješa se sa svježinom povrća koje tek što nije ubrano, dočekuje me žena čiji osmijeh skriva i radost i tugu, i iskustvo i nadu. Zove se Marija Kovačević, ima pedeset godina, i nakon više od dvije decenije rada u Njemačkoj, odlučila je spakovati kofere, zatvoriti vrata iza sebe i vratiti se u Hrvatsku – tamo gdje je, kaže, uvijek osjećala da pripada.

Njena priča je duga, slojevita i emotivna, puna žrtava i odricanja, ali i novih početaka. Ona je priča o ženama koje su radile na tuđim fabrikama i čistile tuđe stanove, a onda, kada se činilo da su se izgubile u „hladnom“ betonu evropskih metropola, pronašle snagu da krenu iz početka.

Na klupi ispred kuće, okružena gredicama paradajza, paprika i salate, Marija me dočekuje u radnoj kecelji, ruku još uvijek vlažnih od zalijevanja.

„Evo, tek sam završila jutarnji obilazak vrta,“ smije se i rukom briše znoj s čela. „Znate, meni ovaj miris zemlje vrijedi više nego sve što sam ikada zaradila u Njemačkoj.“

I odmah mi je jasno: povratak nije bio hir. Povratak je bio nužnost, životna potreba.

Marija je u Njemačku otišla još 2000. godine, zajedno sa suprugom Ivicom. Oboje su tada vjerovali u ono u što su vjerovale hiljade ljudi sa Balkana – da je život tamo „sigurniji“, „uređeniji“ i da se za pošten rad može živjeti bez brige.

„Prvih godina bilo je teško,“ priča mi. „Nismo znali jezik, sve je bilo strano. Ja sam radila u tvornici za preradu mesa. To je bio najteži posao koji sam mogla zamisliti. Hladnoća u halama, miris koji nikada ne nestaje s odjeće, bolovi u leđima i rukama. Ali nisam se žalila. Znala sam da radim za budućnost djece.“

Suprug je, dodaje, našao posao u građevini. Radili su od jutra do mraka, a svaki slobodan trenutak koristili da djeci – kćerki Ani i sinu Marku – omoguće sve ono što sami nisu imali.

„Bilo je lijepo gledati kako odrastaju u zemlji u kojoj imaju mogućnosti. Ali istovremeno, svaki praznik, svaka Nova godina, svaka svadba u selu – nama je falila. Srce je bilo ovdje, iako smo fizički bili tamo.“

Iako su Marija i Ivica krenuli zajedno u novi život, taj život ih je vremenom udaljavao.

„Neću reći da je bio loš čovjek,“ govori tiho, spuštajući pogled. „Ali Njemačka je hladna, ne samo po vremenu nego i po duši. Ljudi rade, jure, a mi smo se prestali gledati. Počeli smo pričati samo o poslu, računima, djeci. Nije više bilo ljubavi, samo obaveza.“

Razvod je došao nakon 18 godina braka. Djeca su već bila punoljetna i krenula svojim putem, pa je Marija ostala sama u stanu u Dortmundu.

„To je bila moja prelomna tačka,“ priznaje. „Shvatila sam da nemam više za šta ostati. Djeca imaju svoje živote, muž je otišao, a ja? Ja sam u srcu i dalje bila ona djevojka iz Slavonije koja voli miris zemlje poslije kiše.“

Odluka da se vrati kući sazrijevala je mjesecima. A onda je jednog dana jednostavno spakovala stvari, pozdravila djecu i sela u autobus.

„Nisam ponijela puno. Samo ono što je moje – nekoliko kutija uspomena i malo ušteđevine,“ smije se. „Sve drugo sam ostavila tamo.“

U selo je stigla 2023. godine. Kuća njenih roditelja, iako stara i pomalo oronula, dočekala ju je širom otvorenih vrata.

„Kada sam prvi put ušla unutra i osjetila miris drva i starog namještaja, zaplakala sam. Rekla sam sebi: Marija, sada počinješ novi život.“

Umjesto da potroši ušteđevinu, odlučila je investirati.

„Odmalena sam voljela vrt. Sjećam se kako sam kao djevojčica s mamom sadila krumpir i brala paradajz. To me uvijek vraćalo sebi,“ priča. „I zato sam odlučila da ne idem tražiti posao kod drugih, nego da otvorim svoj mali biznis.“

Kupila je plastenike, uredila okućnicu i počela proizvoditi razno povrće: paradajz, papriku, krastavce, tikvice, pa čak i batat.

„Prve godine je bilo puno posla. Nisam znala sve trikove, pa sam učila na greškama. Ali imala sam volju i znala sam da je to moj put.“

Danas, godinu i pol nakon povratka, njeno povrće prodaje se na lokalnim pijacama i u nekoliko restorana u Vinkovcima i Osijeku. Već zapošljava dvije radnice, a planira i proširenje.

„Želim da ovo ne bude samo moj posao, nego i posao za druge ljude iz sela. Želim da pokažem da se i ovdje može živjeti od zemlje, samo treba raditi.“

Marija često razmišlja o životu u Njemačkoj.

„Ne žalim što sam otišla. Da nisam radila tamo, ne bih imala danas ovu priliku. Ali žalim što sam toliko godina živjela daleko od doma. Njemačka ti da sigurnost, ali ti uzme dušu. Ovdje nemam možda ni pola onoga materijalnog, ali imam mir. A mir nema cijenu.“

Kada šeta svojim vrtom, kaže da osjeća da je pronašla sebe. Čak i kada kiša pada danima, kada ruke bole od kopanja i kada računi pritišću, Marija zna da je na pravom mjestu.

„Znate, ja nikada nisam bila materijalista. Meni je važno da imam šta pojesti, da imam s kim popiti kavu i da se probudim uz pjev ptica. Sve drugo su luksuzi koji ne trebaju srcu.“

Marijina priča nije samo priča o povratku, već i priča o snazi da se nakon svega krene iznova. Ona je dokaz da godine provedene u tuđini ne moraju značiti izgubljen život, već da mogu postati temelj za novi početak.

„Ja sam sada opet svoja,“ kaže mi dok me ispraća s osmijehom. „I ako ikada odem ponovo u Njemačku, biće to samo u posjetu djeci. Moj dom je ovdje. U zemlji, u povrću, u mirisu jutra.“