Oduvijek sam bila gradskog tipa – u žurbi, pod stresom, s punim rasporedom i svakodnevnim obavezama. Kroz godine života u urbanoj sredini, pomislila sam da su svi problemi koje imam, od ujutro do navečer, neizbježni dio života. Iako sam uživala u mnogim aspektima života u gradu, osjećala sam se iscrpljeno i nezadovoljno. Postojala je duboka praznina koju ni posao, ni zabava, ni popularna kafića nisu mogli ispuniti.
Jednog dana, dok sam prolazila kroz neki dio parka u kojem sam često provodila pauze, odlučila sam da nešto mora da se promijeni. Iako nisam imala konkretan plan, osjećala sam u srcu da sam na prekretnici. Što više razmišljam, shvatila sam da je jedini način za povratak unutrašnjem miru – okrenuti se prirodi i povući se s urbanih brzina koje su me svakodnevno gutale.
Odlučila sam preseliti na selo.
Moja odluka nije bila nagla, već je dolazila iz niza malih, dubokih osjećaja i introspekcija koje sam prošla. Razgovarajući s prijateljima, mnogi su mi savjetovali da dobro razmislim. Nisu svi razumjeli zašto bih se odrekla svih pogodnosti grada, od uglednog posla do prijatelja i kafića na svakom koraku. Ipak, duboko u sebi, znala sam da je ovo bila odluka koja mi je trebala.
Preseljenje na selo nije bilo lako. To je bio dug proces planiranja, pakiranja, ali i suočavanja sa svim nepoznatim izazovima. Smjestila sam se u malom, slikovitom selu pod imenom Zelenkovac, smještenom u dolini između planina. Ovdje su ulice bile tihe, a rijeka koja je prolazila kroz selo imala je zvuk koji je umirivao moju dušu. Smjestila sam se u malu kuću sa drvenim krovom, okruženu vrtom i starim voćnjacima. U početku sam se osjećala pomalo izgubljeno, jer mi je trebalo vremena da se naviknem na usporeni ritam života.
Nov život, nova perspektiva.
Počela sam polako živjeti u skladu sa prirodom. Kroz svakodnevne obaveze poput brige o vrtu, hranjenja životinja, čišćenja kuće, osjećala sam se povezano s onim što je stvarno važno. Ne više s novcem, ne više sa statusom, već s jednostavnim stvarima koje su pružale ispunjenje.
Kroz ovo iskustvo, naučila sam mnogo o sebi. Započela sam novo poglavlje života u kojem više nije bilo mjesta za nepotrebne stresove. Naučila sam cijeniti tišinu, noći pod zvjezdama, zvuk cvrčaka i miris svježeg zraka. Jutro je postalo moj omiljeni trenutak, jer je dolazilo s novim mogućnostima i zahvalnošću za život.
Unutrašnji mir koji nisam poznavala.
Prolazile su godine, a ja sam počela primjećivati drastične promjene u svom duhovnom i emocionalnom zdravlju. Nema više utrkivanja za statusom ili poslom, nema više potrebe za dokazivanjem i dokazivanjem drugih. Ovdje, u Zelenkovcu, sve je bilo jednostavno, prirodno i, što je najvažnije, mirno.
Ovdje sam pronašla unutrašnji mir koji sam cijeli život tražila. Jednostavne stvari, poput pijenja kave na verandi ujutro, briga o biljkama, razgovori s prijateljima u malim, intimnim društvima, te povremena tišina koja obavija cijeli prostor, postali su moj način života. Naučila sam voljeti jednostavnost i sporo življenje, čemu nisam davala značaj dok sam bila u vrtlogu urbanog života.
Završna misao
Iako živim u Zelenkovcu, nisam odustala od svih gradskih navika. I dalje imam svoje hobije, čitam knjige, učim i povezujem se s ljudima na internetu, ali moj ritam života je sada u skladu sa prirodom. Ovdje, na selu, nisam samo fizički pronašla svoj mir, već i unutrašnji. Sada živim život u kojem sam sretnija, zdravija i, iznad svega, spokojna.
Ovo je moja priča, a ako je nešto mogu naučiti, to je da nikad nije kasno za promjenu. Nema boljeg osjećaja nego kada pronađete svoj pravi put, bez obzira na to gdje on vodi. Za mene, moj put je bio u Zelenkovac, a tamo sam našla više nego što sam ikada sanjala – mir i sreću koju nisam mogla pronaći nigdje drugdje.
