Od ponižene radnice do uspješne poslovne žene: Ivana otvoreno o svom trnovitom putu do uspjeha

Zovem se Ivana i dolazim iz Srbije. Danas sam vlasnica firme za profesionalno čišćenje koja zapošljava 42 radnika, sarađuje sa desetinama klijenata i bilježi stalni rast. Kada to kažem, mnogi ljudi pretpostave da sam uvijek imala dobre prilike, da sam potekla iz bogate porodice ili da mi je neko „pogurao“ posao. Istina je sasvim drugačija. Moj put bio je sve samo ne lak.

Krenula sam od nule. Završila sam srednju školu, nisam imala poznanstva ni ušteđevinu. Moja prva ozbiljna plata bila je minimalac koji sam zarađivala kao sekretarica u jednoj maloj firmi za čišćenje objekata i zgrada. Taj posao me naučio mnogo – i o životu, i o ljudima, i o samoj sebi.

U toj firmi provela sam nekoliko najtežih godina života. Gazda je bio strog, često nepravedan, ponekad i ponižavajući. Radila sam prekovremeno, često za male pare, a priznanje nikada nisam dobila. A onda, nakon što sam dobila otkaz, desilo se ono što je promijenilo moj život iz korijena. Shvatila sam da je došlo vrijeme da sama preuzmem kontrolu i otvorim svoju firmu.

Ova priča je moj put – od skromne djevojke koja se borila za dostojanstvo, do žene koja danas zapošljava druge i gradi sistem u kojem se poštuju ljudi i njihov rad.

Rođena sam u jednoj maloj varošici u centralnoj Srbiji. Moja porodica nikada nije imala puno. Tata je radio povremene poslove, a mama je bila domaćica. Odrasla sam u kući gdje se štedjelo na svemu, gdje se učilo da se svaka stvar čuva i koristi dok se potpuno ne potroši.

Iako nismo imali mnogo, imala sam ljubav roditelja. Učili su me da rad i upornost mogu promijeniti čovjekov život. To sam nosila u sebi i kada sam završila srednju ekonomsku školu. Željela sam nastaviti studije, ali finansijski to nije bilo moguće. Znala sam da moram početi raditi.

Nakon nekoliko mjeseci traženja posla, zaposlila sam se u jednoj maloj firmi za čišćenje objekata i zgrada. Moj posao bio je sekretarica – odgovarala sam na pozive, vodila račune, dogovarala termine, a često i sama odlazila na teren kada je falilo radnika.

Prvih dana bila sam sretna što sam uopšte dobila posao. Minimalna plata od koje se jedva moglo živjeti meni je tada izgledala kao korak naprijed. Radila sam vrijedno, dolazila prva, odlazila posljednja. Vjerovala sam da će gazda jednog dana primijetiti moj trud.

Međutim, stvari su krenule drugim putem.

Gazda firme bio je čovjek srednjih godina, oštrog glasa i uvijek nezadovoljan. Često je vikao, ponižavao, govorio da nisam dovoljno sposobna. Plata je kasnila, prekovremeni sati se nisu plaćali, a posao je bio naporan i stresan.

Sjećam se jednog dana kada sam radila 12 sati bez pauze. Na kraju dana došla sam do njega i zamolila da mi odobri bar jedan slobodan dan jer sam bila iscrpljena. Pogledao me hladno i rekao:

“Ako ti se ne radi, na tvoje mjesto čeka njih deset.”

Te riječi su me pogodile kao nož. Ali nisam imala izbora – morala sam izdržati jer sam znala da moja porodica zavisi od moje plate.

Nakon dvije godine takvog rada, gazda mi je jednog dana uručio otkaz. Razlog je bio banalan – rekao je da „firma mora smanjiti troškove“. Osjećala sam se izdano. Dala sam sve od sebe, a zauzvrat sam dobila hladan papir i zatvorena vrata.

Prvih nekoliko dana bila sam očajna. Nisam znala kako dalje. Pitala sam se da li sam ja kriva, da li sam možda zaista nesposobna kako mi je često govorio.

Ali onda, jednog jutra, probudila sam se sa mišlju: „Ako sam mogla voditi njegovu firmu skoro sama, mogu i svoju. Ako sam radila za njega za minimalac, zašto ne bih radila za sebe?“

To je bio trenutak preokreta.

Naravno, nisam imala ni kapital ni iskustvo u vođenju biznisa. Ali imala sam nešto drugo – ogromnu želju, iskustvo iz prve ruke i odlučnost da uspijem.

Prvo sam napravila plan. Sjela sam za sto i zapisala sve što znam: kontakte klijenata, cijene usluga, potrebe tržišta. Zatim sam izračunala koliko mi je potrebno da krenem. Shvatila sam da ne trebam milione – trebala mi je volja, osnovna oprema i hrabrost da krenem.

Pozajmila sam malu sumu novca od rođaka i registrovala svoju firmu za čišćenje. To je bio najteži i najuzbudljiviji trenutak mog života.

Početak nije bio lak. Klijenti me nisu poznavali, konkurencija je bila jaka, a mnogi su sumnjali da će „jedna djevojka“ uspjeti u tom poslu.

Prvi posao koji sam dobila bio je čišćenje jedne male kancelarije. Sama sam nosila usisivač, sama ribala podove i brisala prozore. Kada sam završila, vlasnik kancelarije mi je rekao:

“Nisam očekivao da će biti ovako čisto. Vi ste pravi profesionalac.”

Taj kompliment dao mi je krila. Znala sam da sam na pravom putu.

Kako je vrijeme prolazilo, dobijala sam sve više klijenata. Posao se širio, i shvatila sam da više ne mogu sve sama. Prva osoba koju sam zaposlila bila je žena iz mog komšiluka koja je ostala bez posla. Bila je zahvalna i vrijedna, i zajedno smo radile satima.

Zatim su došli novi radnici, pa još novih poslova. Počela sam praviti tim.

Danas, nekoliko godina kasnije, moja firma ima 42 zaposlena. Radimo čišćenja kancelarija, zgrada, fabrika, pa čak i velikih poslovnih centara. Svaki naš posao radimo sa istim entuzijazmom kao da je prvi.

Ono što je razlikovalo moju firmu od drugih jeste moj odnos prema radnicima. Znala sam kroz šta sam prošla kod bivšeg gazde i odlučila da nikada ne ponovim iste greške.

Moji radnici su moja porodica. Plaćam ih redovno, poštujem ih, slušam njihove potrebe. Organizujem sastanke na kojima zajedno donosimo odluke. Vjerujem da se firma gradi na ljudima, a ne na brojevima.

Zbog toga me ljudi poštuju i žele raditi sa mnom.

Naravno, put nije bio bez prepreka. Bilo je trenutaka kada sam mislila da ću propasti. Na početku pandemije izgubili smo nekoliko velikih klijenata i pitala sam se kako ću isplatiti plate.

Ali tada sam shvatila – kad se boriš iz srca, uvijek se nađe rješenje. Počeli smo nuditi usluge dezinfekcije prostora i tako preživjeli najteži period.

Danas, kada uđem u našu kancelariju i vidim 42 nasmijana lica, osjećam ponos. Ne samo na sebe, već na sve nas. Stvorili smo nešto veliko iz ničega.

Moj cilj za budućnost je proširenje. Želim da otvorim filijale u drugim gradovima Srbije i da moja firma postane sinonim za kvalitet i poštenje.

Ako čitate moju priču i mislite da nemate šansu – varate se. Ja sam dokaz da se od nule može doći do uspjeha. Potrebno je mnogo rada, hrabrosti i vjere u sebe. Biće padova, biće suza, biće trenutaka kada ćete htjeti da odustanete.

Ali svaki pad je samo lekcija, svaki poraz je korak bliže pobjedi.

Ne dozvolite da vas poniženja i podcjenjivanja zaustave. Ja sam ih imala na pretek. Ali danas, kada pogledam unazad, zahvalna sam i na tim teškim danima – jer da nije bilo njih, možda nikada ne bih skupila hrabrosti da krenem svojim putem.

Moja priča nije bajka, ali jeste dokaz da snovi nisu rezervisani za privilegovane. Snovi su tu za svakoga ko se usudi da ih prati.

Danas sam ponosna što mogu reći: bila sam sekretarica koja je radila za minimalac, a sada sam uspješna poslovna žena koja zapošljava 42 radnika. Ako sam ja mogla, možete i vi.