Postoje priče koje ostanu zauvijek urezane u naše srce, iako ih možda nismo odmah razumjeli kada smo ih prvi put čuli. Za mene su to bile nanine priče o starim običajima – priče koje sam kao dijete slušao s pola pažnje, dok sam mislio da imam „pametnija posla“. Tek kasnije, kada sam odrastao i suočio se sa životnim izazovima, shvatio sam da se u tim pričama krije prava životna škola.
Ovaj članak je moja posveta nani i njenoj mudrosti, ali i podsjetnik svima nama da male stvari u životu vrijede mnogo više nego što mislimo.
Djetinjstvo uz nanu – prve lekcije
Moja nana je bila žena jednostavnog života, ali ogromne snage. U njenim rukama nije bilo ništa posebno – komad hljeba, krpa, drvena kašika – a opet, činilo se da sve što dotakne postaje vrijedno i sveto.
Sjećam se kako sam kao dijete trčao kroz avliju, a ona bi me dozvala da sjednem pored nje dok prede vunu ili čisti kukuruz. U tim trenucima, dok su moje oči bježale za leptirima, ona je tiho pričala:
„Sinko moj, nekad je sve bilo skromno, ali ljudi su bili zahvalni. I običaji su nas učili da cijenimo ono što imamo.“
Tada mi to nije mnogo značilo. Ali sada znam – to je bio temelj mog pogleda na svijet.
Svadbeni običaji – zajedništvo iznad svega
Jedna od prvih priča koju sam zapamtio bila je o svadbama u njenom selu.
„Nekad, sine, svadba nije bila stvar luksuza, nego prilika da cijelo selo bude zajedno“, govorila je.
Nana je opisivala kako su se svi mještani okupljali: jedni su donosili brašno, drugi jaja, treći vino ili rakiju. Muzika je svirala iz duše, a pjesma se orila do jutra. Nije bilo govora o raskošnim salama ili skupim poklonima – poklon je bila prisutnost, osmijeh i pjesma.
Kad sam odrastao, prisustvovao sam modernim svadbama gdje se sve mjeri u evrima i luksuzu. I tada mi je nanina priča postala jasna: vrijednost svadbe nije u glamuru, nego u zajedništvu.
Običaji posta i zahvalnosti
Nana je često spominjala običaj posta, ne samo vjerskog, već i životnog.
„Nekad, sinko, ljudi su znali stati. Znali su da nije svaka trpeza za prejedanje. Nekad je dovoljna supica od graha i komad hljeba da se osjetiš sitim i sretnim.“
Kada sam bio mlađi, nisam mogao shvatiti kako se neko može osjećati „bogatim“ uz tako skroman obrok. Ali kasnije, kad sam počeo jesti zdravije i smanjivati porcije, sjetio sam se njenih riječi. Zdravlje i sreća ne dolaze iz količine, nego iz zahvalnosti.
Veče uz ognjište – priče koje griju dušu
Poseban dio mog djetinjstva bile su večeri uz ognjište. Dok bi vatra puckarala, nana je pričala o običajima vezanim za praznike, o tome kako se nekad kitila kuća, kako su djeca dobijala skromne, ali iskrene darove.
„Nekad smo, sine, bili sretni sa jabukom ili orahom. A danas, djeca imaju igračke na stotine, ali rijetko koja zna biti zadovoljna.“
Njene riječi tada su mi djelovale kao nostalgija starije osobe. Ali sada, kad vidim koliko smo zatrpani stvarima, a često prazni iznutra, shvatam – nana je bila u pravu.
Anegdota: kad sam prvi put shvatio vrijednost običaja
Sjećam se jedne zime kada sam, kao dječak, poželio novu igračku. Nana me pogledala, nasmijala se i rekla:
„Ne mogu ti ja kupiti igračku, ali mogu ti pokazati kako da je napraviš.“
Donijela je komadić drveta, malo konca i stari nožić. Zajedno smo napravili drvenog konjića. Iako je bio nesavršen, za mene je bio najljepša igračka na svijetu.
Tada sam prvi put osjetio što znači vrijednost u trudu i ljubavi, a ne u cijeni.
Običaji oko rođenja djece
Jedna od priča koja me uvijek fascinirala bila je o običajima kada se rodi dijete.
„Kada bi se rodila beba, cijelo selo bi dolazilo da pomogne. Jedni bi donosili mlijeko, drugi brašno, treći bi čuvali stariju djecu dok se majka oporavlja. Niko nije bio sam.“
Taj običaj zajedništva me duboko dirnuo. Danas često čujemo da se mladi roditelji bore sami, ali nekad je to bila zajednička briga. Iz te priče sam shvatio koliko je važno da se ljudi drže zajedno, pogotovo u najosjetljivijim trenucima života.
Običaji vezani za rad u polju
Nana je znala reći:
„Sine, zemlja ti sve vraća – onoliko koliko joj daš truda i ljubavi.“
Opisivala je kako su se ljudi nekad okupljali da rade zajednički – jedan dan kod jednog domaćina, drugi dan kod drugog. Zvali su to „moba“. Radilo se od ranog jutra, ali u veselju, uz pjesmu i šalu. Na kraju dana domaćin bi priredio skroman obrok i svi bi se osjećali ponosno jer su pomogli jedni drugima.
Meni je ta priča pokazala koliko je važno pomagati bez očekivanja, jer se dobro uvijek vrati.
Običaji sahrana i poštovanja prema mrtvima
Možda najteže priče bile su o smrti i običajima vezanim za sahrane.
„Nekad se znalo poštovati i žaliti. Ljudi su dolazili ne da pokažu da su bili tu, nego da stvarno budu podrška porodici.“
Nana je govorila kako je najvažnije pokazati ljudskost kada je najteže. Naučila me da je vrijednost običaja upravo u tome da nas podsjeti na empatiju i solidarnost.
Šta sam naučio iz naninih priča
Kroz sve njene priče i običaje provlačila se jedna nit: skromnost, zahvalnost i zajedništvo.
- Naučio sam da male stvari donose najveću sreću.
- Da zajedništvo vrijedi više od bogatstva.
- Da običaji nisu samo stari rituali – oni su most prema vrijednostima koje nas oblikuju.
Kako primjenjujem nanine lekcije danas
Danas, kad živim u vremenu brzine, stresa i nepotrebne utrke, često zastanem i prisjetim se nane.
- Kada sjedim za stolom, sjetim se da uživam u svakom zalogaju.
- Kada odem na svadbu, podsjetim se da je osmijeh najljepši poklon.
- Kada pomislim da mi treba „više“, sjetim se njenog skromnog, ali bogatog života.
I svaki put, osjetim mir.
Male stvari su zapravo velike
Nanine priče o starim običajima naučile su me jednoj istini: život nije u onome što gomilamo, nego u onome što cijenimo.
Danas, kad pričam o njoj, osjećam zahvalnost što sam imao priliku učiti od žene koja nije znala puno o modernim stvarima, ali je znala sve o srcu i duši.
Ako išta mogu prenijeti dalje, onda je to ovo:
Nasmij se češće.
Zahvali se na onome što imaš.
Njeguj običaje koji nas podsjećaju ko smo i odakle dolazimo.
Jer na kraju, male stvari su te koje čine život velikim.
