U podnožju planine Vlašić, u jednom malom selu živi Marija Petrović, 31-godišnja djevojka koja svoj život nije vezala za grad, luksuz ili društvene mreže, već za – svoje stado ovaca i prirodu koja je okružuje.
Dok mnogi njenih godina razmišljaju o karijeri u kancelarijama, o kreditima za stan ili životu u inostranstvu, Marija je odlučila ostati na selu i baviti se onim što su radili njeni preci. Ona je čobanica – i na to je, kako sama kaže, ponosna.
Teško djetinjstvo i pad sa jabuke
Marija nije odrasla u lagodnim okolnostima. Njeni roditelji, Milenko i Dragica, odgajali su troje djece u maloj kući sa skromnim primanjima. Otac je bio drvosječa, a majka domaćica koja je uz kuću uvijek imala vrt i par kokoški.
Jedan događaj iz djetinjstva posebno se urezao u Marijino pamćenje. Kada je imala svega sedam godina, igrala se sa starijom sestrom Milicom u dvorištu. Popevši se na jabuku da ubere plodove, poskliznula se i pala sa grane. Slomila je ruku, a ožiljak od tog pada i danas nosi na podlaktici.
„Tada sam naučila da život na selu nije uvijek lagan, ali i da čovjek mora biti uporan. Nakon te nesreće nisam prestala da se penjem na drveće, niti da se igram napolju. Nisam tip koji odustaje nakon prvog pada“, kaže Marija kroz osmijeh.
Iako je mogla otići u grad, pa čak i u inostranstvo – jer joj sestra živi u Njemačkoj i nudila joj je pomoć – Marija je odlučila ostati u Grabovici.
„Ja nisam materijalista. Ne zanimaju me skupe torbe, auta, ni telefoni. Meni je dovoljno da imam čiste čarape, toplu supu i zdrave ovce. Novac je potreban, ali sreću ne kupuje. Ljudi u gradu često imaju sve, a opet su nesretni. Ja imam malo, ali sam zadovoljna“, objašnjava ona.
Svakodnevna rutina
Dan Marije Petrović počinje vrlo rano. U pet sati ujutro već je na nogama. Najprije nahrani pse čuvare, zatim otvara tor u kojem su ovce.
„Dok ih puštam, svaka ovca me gleda na svoj način. Neke su nemirne, neke su mirne kao voda. Znam svaku po izgledu i po ponašanju. One su kao moja druga porodica“, priča Marija.
Nakon izlaska stada, kreće na pašnjake koji se prostiru oko sela. Ljeti je to poseban užitak jer se zrak miješa sa mirisom trave, dok je zimi to borba s hladnoćom i snijegom.
Tokom dana ima svoje male rituale: ponekad ponese knjigu, ponekad se jednostavno nasloni na kamen i promatra prirodu. Ručak joj je skroman – komad hljeba, sir i paradajz iz vlastitog vrta.
Večer provodi u dvorištu, obično pomažući majci oko kuće ili praveći sir i kajmak koji će sutra nositi na pijacu u Travnik. Spava rano, jer zna da je novi dan uvijek jednako zahtjevan.
Godišnja doba u njenom životu
„Najljepše je kada se sve zazeleni, kada se jagnjad rađaju i kada na pašnjacima cvjetaju prve ljubičice.“ Proljeće za Mariju znači novi početak. Tada je najviše posla, jer se brine i o ovcama i o jaganjcima, ali i o vrtu.
Ljeti je dan dug i naporan. „Vrućine znaju biti nesnosne, ali meni prija kada sjednem u hlad ispod bukve i pustim pse da drijemaju pored mene.“ Tada i turisti prolaze kroz planinu, pa se često zaustave i popričaju s njom.
Jesen je vrijeme berbe. Marija tada pomaže komšijama da skupljaju šljive i jabuke, a zauzvrat oni pomažu njoj oko sijena. „Na selu nema plaćenih usluga – tu je sve na pomoći i dobrosusjedstvu.“
Zima je najteži period. Snijeg zatrpa staze, vukovi su bliže selu, a posao oko stada je još zahtjevniji. „Ali volim zimske večeri, kada sjedim uz peć i pletem. Tada imam mir koji grad ne može dati.“
Njeni komšije imaju samo riječi hvale. Stari Ilija, koji je u selu poznat kao najveći šaljivdžija, kaže: „Da je pola omladine kao Marija, Grabovica bi bila k’o grad. Ona radi, ne kuka, i uvijek se smije.“
Njena učiteljica iz osnovne škole, gospođa Anđa, prisjeća se: „Marija je bila tiha, ali vrijedna. Nikad nije preskakala zadatke. Znala sam da će biti uporna u životu.“
Ljubav i brak – tema koja se uvijek poteže
Marija je neoženjena i to je u selu česta tema. „Ljudi misle da ženi trebaju samo muž i djeca da bi bila sretna. Ja ne mislim tako. Ako dođe prava osoba, dobro, ako ne – i to je u redu. Bolje je biti sam nego u lošem braku“, kaže iskreno.
Ona ne krije da je imala momka tokom srednje škole, ali je on otišao u Njemačku i njihovi putevi su se razišli. Danas kaže da joj je najveća ljubav upravo ono čime se bavi – stado i priroda.
„Sreća nije tamo gdje je buka, nego tamo gdje je mir. Ja svoj mir imam ovdje“, kaže Marija dok sjedi na pašnjaku i promatra zalazak sunca.
Ona vjeruje da je problem današnjeg društva u tome što ljudi stalno žele više. „Niko ne zna stati. A priroda nas uči da sve ima svoje granice i svoje vrijeme.“
Jednom prilikom, dok je vodila stado preko livade, naišla je grupa stranih turista. Počeli su je fotografisati i nuditi joj novac za slikanje. Ona se samo nasmijala i rekla: „Nije sve za prodaju. Ako hoćete sliku – slikajte, ali ovce su moje, a ja nisam atrakcija.“
Ipak, priznaje da joj je bilo drago kada su joj ostavili paketić keksa i čokolade, jer je to bio znak pažnje.
Pijaca u Travniku – mjesto susreta
Svake subote Marija ide na pijacu u Travnik. Tamo prodaje sir, kajmak i jaja. Kaže da joj nije toliko do novca, koliko do druženja.
„Pijaca je mali svijet. Tu vidiš sve – od onih što se cjenkaju za svaku marku do onih što plate bez pitanja. Ali meni je najljepše kad mi se vrati mušterija i kaže da je sir odličan. To je moja nagrada.“
Marija Petrović je dokaz da skromnost i upornost mogu donijeti mir i sreću. Ona se ne stidi svog posla, naprotiv – ponosna je na njega.
„Biti čobanica znači biti slobodan. Slobodan od gužve, od lažnih vrijednosti, od buke. Moje ovce su moj ponos, a moja svakodnevica moj mir. I ne bih je mijenjala ni za šta na svijetu.“
