Miris koji vraća djetinjstvo
Kažu da se čovjek najjače sjeća mirisa i ukusa. I danas, godinama kasnije, dovoljno je da osjetim miris tek ispečenog hljeba i odmah se vratim u naninu kuću, u one male prozore koji su uvijek puštali sunce da obasja kuhinju, i u njene tople ruke koje su s ljubavlju mijesile tijesto.
Moja nana je bila žena koja je vjerovala da je hrana način da se porodica okupi. Njena kuhinja je uvijek mirisala na nešto toplo i domaće – ali ništa nije bilo posebno kao njen hljeb. Onaj trenutak kad ga izvadi iz pećnice, kad se korica zlatno zarumeni, a cijela kuća zamiriše… to je bila čarolija.
Prva uspomena: kako je sve počelo
Sjećam se da sam kao dijete često znao sjediti na maloj stolici u kuhinji i gledati nanu kako mijesi tijesto. Ona bi mi uvijek govorila:
– „Vidiš, dijete, hljeb se ne pravi samo od brašna i vode. U njega se stavlja i malo ljubavi. Ako ga mijesiš bez volje, neće ti narasti kako treba.“
Meni je to tada zvučalo kao bajka, ali danas shvatam da je bila u pravu. Hljeb nije samo hrana – to je uspomena, osjećaj sigurnosti, znak da si kod kuće.
Nanin recept: bilježnica iz 1972. godine
Prije nekoliko godina, dok sam sređivao staru kuću, pronašao sam naninu bilježnicu sa receptima. Na požutjelim stranicama, ispisanim njenim prepoznatljivim rukopisom, stajao je i recept za hljeb. Pisalo je:
- 1 kilogram brašna
- 1 kocka svježeg kvasca
- 2 kašičice soli
- 1 kašika šećera
- oko pola litra mlake vode
- i malo ulja za tijesto
Pored je bio mali dodatak: „mijesi dok tijesto ne postane meko kao obrazi unučeta“. Kad sam to pročitao, nasmijao sam se i sjetio kako me uvijek zadirkivala zbog rumenih obraza.
Moj prvi pokušaj – i mala katastrofa
Prvi put kad sam odlučio da ispečem hljeb po njenom receptu, bio sam prepun entuzijazma. Umijesio sam tijesto, ostavio ga da naraste, ali sam bio nestrpljiv i nisam čekao dovoljno dugo. Kad sam ga ispekao, hljeb je bio tvrd kao kamen.
Prisjetio sam se tada kako bi nana uvijek pokrila tijesto stolnjakom i rekla:
– „Ne žuri, sine. Hljeb raste polako, kao i čovjek. Ako ga požuriš, neće valjati.“
Tada sam shvatio da u pečenju hljeba nije najvažnije znati recept – najvažnije je naučiti strpljenje.
Drugi pokušaj – i prva pobjeda
Nakon prvog fijaska, odlučio sam da probam opet. Ovog puta sam pustio tijesto da se odmara. Dva sata kasnije, kad sam podigao stolnjak, tijesto je naraslo skoro dvostruko.
Dok sam ga oblikovao, sjetio sam se nane kako ga uvijek „pomazi“ dlanovima i ostavi u pleh da se opet malo digne. Uradio sam isto. Kada sam ga stavio u rernu i osjetio onaj poznati miris, srce mi je zaigralo.
Kada je hljeb bio gotov, korica je bila hrskava, a unutrašnjost meka. Taj prvi zalogaj me vratio u djetinjstvo. Bio je to isti ukus koji sam toliko puta osjetio dok sam sjedio u kuhinji kod nane.
Nanini savjeti kojih se i danas držim
Moja nana nije bila školovana kuharica, ali imala je mudrost koja vrijedi više od bilo koje knjige. Evo nekoliko njenih savjeta koje sam zapisao i kojih se držim i danas:
- Uvijek koristi mlaku vodu. „Hladna voda uspava kvasac, a vruća ga ubije.“
- Ne mijesi ljut. „Ako si nervozan, ostavi tijesto za kasnije. Hljeb upije tvoju energiju.“
- Neka tijesto diše. Pokrij ga, ali ne zatvaraj hermetički. Hljeb voli toplinu, ali i prostor.
- Korica je dar. Nana je uvijek premazivala hljeb s malo vode ili ulja pred kraj pečenja da dobije zlatnu i hrskavu koru.
Male anegdote iz kuhinje
Jednom sam, dok sam bio mali, pokušao pomoći nani pa sam slučajno prosuo cijelu šaku soli u tijesto. Ona se samo nasmijala i rekla:
– „Nema veze, sine, to će biti hljeb za komšijsku kravu.“
Narednog dana stvarno je dala taj hljeb komšiji za stoku. Ja sam bio crven od stida, ali ona me umirila riječima:
– „Greške su dio života. Ako nisi prosuo malo soli, nećeš znati koliko treba staviti.“
Hljeb kao simbol doma i zajedništva
Ono što sam kasnije shvatio jeste da hljeb nije samo hrana – on je simbol. Za moju nanu, hljeb je bio znak da porodica ima sve što joj treba. Kad bi ga stavila na sto, to je značilo da niko neće otići gladan.
Čak i danas, kad ispečem hljeb i stavim ga na sto, osjećam da nastavljam tu tradiciju. Kao da moja nana i dalje sjedi pored mene, sa svojom maramom i osmijehom, i gleda kako hljeb spaja ljude.
Kako i vi možete probati nanin recept
Ako poželite sami da probate, evo koraka kako ja to radim:
- U manjoj posudi razmutite kvasac sa kašikom šećera i malo mlake vode. Ostavite 10 minuta da „oživi“.
- U veliku posudu stavite brašno i so, pa dodajte kvasac.
- Sipajte postepeno mlaku vodu i mijesite dok tijesto ne postane mekano i elastično.
- Pokrijte ga stolnjakom i ostavite da naraste oko 1–2 sata.
- Kada se udvostruči, premijesite ga i oblikujte u veknu.
- Stavite u pleh i ostavite još 20 minuta da odmori.
- Pecite u prethodno zagrijanoj rerni na 200°C oko 35–40 minuta.
- Kada ga izvadite, prekrijte čistom krpom i pustite da malo „odahne“.
Povratak sebi kroz miris hljeba
Moj put do nanine bilježnice i prvog uspješnog hljeba naučio me važnoj lekciji: ponekad u životu ne trebamo tražiti velike promjene, nego se vratiti malim stvarima koje nam daju osjećaj doma i sigurnosti.
Nanin hljeb za mene nije samo hrana. To je podsjetnik na ljubav, strpljenje i toplinu doma. To je most između prošlosti i sadašnjosti, između njenih ruku i mojih.
Ako imate neku staru bilježnicu s receptima, probajte je otvoriti. Možda ćete i vi pronaći recept koji će vas vratiti u djetinjstvo – i podsjetiti vas da su najljepše stvari u životu zapravo najjednostavnije.
