Milica Jovanović veliki je ljubitelj konja: Pored primarnog posla u banci bavi se i uzgojem konja

Kada sam jednog sunčanog proljetnog jutra stigao u malo selo nedaleko od Kragujevca, nisam znao da ću tog dana ispisati jednu od najljepših reportaža u svom životu. Seoski put kojim sam stigao bio je miran, prošaran zelenilom i mirisom svježe pokošene trave. U daljini sam već primjećivao bijelu ogradu i konja koji je ponosno šetao po livadi. Nije bilo teško pretpostaviti da sam na pravom mjestu. Tu me je dočekala ona – Milica Jovanović, dvadesetsedmogodišnja djevojka koja živi životom kakav je oduvijek sanjala.

Milica radi u banci u Kragujevcu, ali njen pravi život, kako kaže, počinje onog trenutka kada skine poslovno odijelo, obuje gumene čizme i dođe do svog imanja. Tamo je čeka Astra, njen prelijepi smeđi konj koji joj nije samo ljubimac, već najbolji prijatelj i član porodice.

Djetinjstvo i san o konju

Dok sjedimo na klupi ispred njene kuće, Milica mi priča o svom djetinjstvu. Odrasla je u skromnoj porodici, u kojoj nije bilo luksuza, ali je bilo mnogo ljubavi. Njeni roditelji su se bavili poljoprivredom, a od malih nogu naučila je pomagati u svemu – od branja malina do hranjenja životinja.

„Još kao mala, čim sam prohodala, stalno sam trčala prema štalama i tu sam mogla da provedem sate gledajući krave i koze. Ali uvijek sam govorila – ja hoću konja. Moj tata bi se samo nasmijao i rekao: ’Ćero, možda jednog dana’. Oni nisu mogli priuštiti konja, jer je to bila velika obaveza i trošak, a nama je bilo važno da imamo ono osnovno“, priča mi Milica dok gleda prema Astri, koja mirno pase nedaleko od nas.

Kao djevojčica, često je crtala konje u sveskama i maštala kako jaše kroz livade. Kad bi došla u posjetu kod rođaka u drugo selo gdje je jedan komšija imao konja, nije se mogla odvojiti od njega. „Dok su se druga djeca igrala, ja sam samo stajala kraj tog konja, gladila ga po grivi i posmatrala svaki njegov pokret. Tada sam znala da je to ljubav koja neće proći“, kaže Milica s osmijehom.

Život, naravno, nije bio lagan. Nakon završene srednje škole u Kragujevcu, Milica je upisala fakultet ekonomije. Kaže da nije bilo lako, jer je morala putovati svaki dan, a uz to je povremeno radila honorarne poslove kako bi pomogla roditeljima. Ipak, bila je uporna i završila studije, a ubrzo nakon toga dobila posao u jednoj banci.

„Banka mi je donijela sigurnost, ali srce mi je uvijek ostajalo ovdje, na selu. Kad sam prvi put primila veću platu, nisam kupila ni telefon ni odjeću, nego sam počela da štedim. Znala sam da želim samo jedno – svog konja“, govori Milica.

Nakon nekoliko godina rada, konačno je skupila dovoljno novca i ostvarila svoj san. Pronašla je mladu kobilu Astu, koju je kupila od jednog uzgajivača. „To je bio najljepši dan u mom životu. Kad sam je dovela kući, plakala sam od sreće. Moj tata me je zagrlio i rekao: ’Ćero, uspjela si ono što si oduvijek željela’.“

Život s Astrom

Od tada, svaki dan Milice i Astre ispisuje novu priču. Milica ustaje u 6 ujutro, prije nego što krene na posao u banku. Prva stanica je štala. Tamo je dočekuje Astra, koja već zna ritam i veselo njisne čim ugleda svoju vlasnicu.

„Ona zna kad dolazim. Ponekad mislim da me bolje razumije nego ljudi“, priča mi Milica dok joj donosi sijeno i provjerava vodu. Nakon što je nahrani i očisti, Milica kreće za grad. U banci je profesionalna, odgovorna i tačna, ali već oko četiri sata popodne misli samo na to da se vrati kući.

Kad skine štikle i sako, oblači trenerku i čizme i odlazi direktno kod Astre. Tada slijedi šetnja livadom, lagano jahanje i druženje. „Ne idem nigdje bez nje. Kad me zovu drugarice na izlet ili put, ja uvijek prvo kažem: ’Ne mogu, ko će da gleda moju Astu?’ Ljudi često ne razumiju, ali meni je ona kao dijete“, objašnjava Milica.

Kroz razgovor shvatam da ljubav prema konjima nije samo romantična priča – to je i ogromna odgovornost. Milica zna da konj zahtijeva svakodnevnu brigu: hranu, vodu, čišćenje, veterinarsku kontrolu. „Nije to igra. Ako si umoran, ako ti nije dan, konj to osjeti. Moraš uvijek biti tu i pružiti mu pažnju. Ali meni to nije teret – to je moja radost.“

Priča mi i kako je prošla obuku za jahanje, kako bi znala pravilno komunicirati s Astrom. „Nisam htjela da je tretiram kao običnu životinju. Htjela sam da naučim sve – kako da jašem bez da je povrijedim, kako da prepoznam njen jezik tijela, kad je sretna, kad nervozna.“

Dodaje da joj je život uz Astu promijenio i način razmišljanja. „Više ne jurim materijalne stvari. Kolege u banci kupuju skupa kola, telefone, putuju. Ja imam svog konja i meni je to bogatstvo.“

Anegdote i svakodnevni trenuci

Milica se prisjeća i smiješnih trenutaka. „Jednom sam dovela Astu do kuće jer sam htjela da joj pokažem svoju novu ogradu. Komšije su se smijale jer konj nikada nije bio tako blizu kuće. A ona se ponašala kao da je to najnormalnija stvar – zavirivala u dvorište, gurkala vrata njuškom.“

Ili onog dana kad je ponijela sendvič u torbi dok je čistila štalu. „Okrenem se, a Astra već pojela pola sendviča! Naučila sam da ništa ne smijem ostavljati na dohvat njenih zuba.“

Govori mi i o večerima kad dođe umorna s posla, ali čim vidi Astu, sve brige nestaju. „Kad joj stavim glavu na rame i osjetim njeno disanje, kao da sve loše nestane. To je terapija koju ne možeš kupiti novcem.“

Roditelji su u početku bili skeptični, ali danas je podržavaju. „Moja mama je rekla: ’Ćero, bolje konj nego da bacaš pare na gluposti.’ Sad je i ona zavoljela Astu, donosi joj mrkve i stalno priča kako je prelijepa.“

Prijatelji često dolaze da je posjete i provedu vrijeme uz konja. „Neki se plaše, neki jedva čekaju da je jašu. Ja im uvijek kažem – ona nije atrakcija, ona je član porodice. Ali volim kad vidim da i drugi osjete tu povezanost.“

Budućnost i snovi

Na kraju razgovora, pitam Milicu šta planira u budućnosti. Bez razmišljanja odgovara: „Želim još konja. San mi je da napravim mali ranč, gdje će djeca moći da dođu, da nauče da jašu i da zavole životinje. Hoću da pokažem da selo i priroda nisu nešto čega treba bježati. Tu je prava sloboda.“

Dodaje da želi spojiti svoj posao i ljubav. „U banci radim sa brojevima, ali ovdje radim sa srcem. Ako jednog dana uspijem otvoriti svoj mali centar za jahanje, to će biti moj najveći uspjeh.“

Kad sam odlazio iz njenog dvorišta, Astra je veselo potrčala uz ogradu, kao da mi se pozdravlja. Milica je stajala pored nje, s osmijehom koji govori više od hiljadu riječi.

Ova priča nije samo o djevojci i njenom konju. To je priča o snovima koji se ostvaruju uprkos preprekama, o ljubavi koja ne poznaje granice i o životu koji je ispunjen onda kada živimo ono što istinski volimo.

Milica je dokaz da sreća ne zavisi od luksuza i materijalnih stvari, već od toga da budemo hrabri i slijedimo svoje srce. A njeno srce oduvijek pripada konjima – i danas, gledajući je uz Astu, jasno je da je pronašla ono što je oduvijek tražila.