Na rubu jednog malog sela, okruženog šumama i livadama koje u proljeće mirišu na cvijeće, a u jesen na svježe pokošenu travu, žive Jasna i njena petnaestogodišnja kćerka Marija. Njihova kuća nije velika ni luksuzna, ali ispred nje se pružaju redovi plastenika i vrtova u kojima svaka biljka ima svoju priču. Iako na prvi pogled djeluje kao običan život na selu, iza tih redova paradajza, paprika i špinata krije se priča o snazi, upornosti i neraskidivoj vezi majke i kćerke.
Novi početak nakon teških godina
Jasna nikad nije zamišljala da će jednog dana ostati sama s djetetom i morati od nule graditi život. Dok je bila mlađa, živjela je u gradu, radila u trgovini i sanjala o mirnom životu sa suprugom i kćerkom. Međutim, sudbina je imala drugačiji plan. Nakon što je brak propao, a posao izgubila, Jasna se vratila u roditeljsku kuću u selu iz kojeg je nekad željela pobjeći.
„Bila sam očajna, ali sam znala da moram nešto uraditi. Imala sam malu Mariju, a ona je gledala u mene. Nisam mogla pokazati slabost“, prisjeća se Jasna.
Na početku je bilo teško – samo nekoliko redova krompira i povrća za vlastite potrebe. Ali malo po malo, odlučila je da poljoprivreda postane njen izvor prihoda.
Marijina pomoć – snaga koja mijenja sve
Marija je u svemu tome bila i ostala njena najveća podrška. Iako je imala samo deset godina kada su se vratile na selo, brzo je zavoljela zemlju i posao oko biljaka. „Nisam se nikad osjećala kao da mi je teško. Volim da pomažem mami i volim kad vidim kako nešto što posadimo izraste u hranu koju ljudi cijene“, priča Marija dok pažljivo briše ruke od zemlje.
Njihov dan počinje ranom zorom. Dok se ostali još bude, one već ulaze u plastenike. Jasna nosi kantu vode, a Marija provjerava mlade sadnice paradajza. Nakon nekoliko sati posla, zajedno sjednu na prag kuće, podijele doručak i planiraju šta će raditi tokom dana.
„Bez Marije, ovo ne bi bilo moguće. Ona zna zaliti kad ja ne mogu, zna kada biljke traže pažnju. Ponekad se šalim da je pametnija od mene“, govori Jasna sa ponosom.
Usamljenost i snaga zajedništva
Život na selu zna biti tih i usamljen. Nema kina, nema kafića, nema gužve. Ipak, za njih dvije to nikad nije predstavljalo problem. „Imamo jedna drugu. Nekad bih voljela da Marija ima više društva, ali ona kaže da joj ne smeta. Često se smijemo da smo nas dvije ‘najbolji tim na svijetu’“, kaže Jasna.
Marija dodaje: „Nekad se poželim družiti kao moje vršnjakinje iz škole, ali onda pomislim koliko bi mami bilo teško da sam stalno negdje vani. Osim toga, naš vrt mi je najdraže mjesto. Kad sam među biljkama, osjećam se mirno.“
Njihovo povrće na pijaci uvijek izaziva pažnju. Ljudi kažu da paradajz ima miris djetinjstva, paprike su sočne, a špinat svjež kao da je upravo ubrat. „Nije to slučajno“, kaže Jasna. „Svaku biljku gledamo kao da je naše dijete. Pazimo, njegujemo i razgovaramo s njima. Zvuči smiješno, ali ja vjerujem da biljke osjete ljubav.“
Mnoge mušterije vraćaju se iznova, ne samo zbog kvaliteta, nego i zbog same priče. „Ljudi često pitaju kako to da nas dvije sve stižemo same. Kad čuju našu priču, požele kupiti još više. Kažu da je to naš način da se borimo i opstajemo, i žele biti dio toga“, priča Marija.
Iako im nije lako, Jasna i Marija sanjaju velike snove. Žele kupiti još jedan plastenik i posaditi mali voćnjak. Marija, iako još mlada, već mašta o tome da jednog dana pokrene svoj mali biznis sa zdravom hranom. „Voljela bih da pravim domaće sokove, džemove i da to sve prodajem pod našim imenom. Da ljudi znaju da je to proizvod jedne mame i kćerke koje su sve uradile same.“
Jasna se nada da će joj kćerka imati priliku ostvariti svoje snove, ali i da nikad neće zaboraviti korijene. „Najveći poklon koji mi je život dao je to što je Marija uz mene. Ako je ikad bude sretnija negdje drugo, ja ću biti ponosna. Ali u srcu se nadam da će ostati ovdje i nastaviti naš put.“
Njihova priča nije samo o poljoprivredi. To je priča o ljubavi, povjerenju i snazi jedne porodice koja se sastoji od svega dvije osobe. Njihov rad u plastenicima nije samo posao – to je simbol borbe i pobjede nad životnim nedaćama.
