Da bi se oštećenje čula sluha priznalo kao profesionalno oboljenje, moraju biti ispunjeni određeni medicinski i tehnički uslovi. Prije svega, radnik mora duže vrijeme obavljati poslove ili boraviti na radnim mjestima gdje je bio izložen buci čiji nivo prelazi dozvoljene granice. Takođe, mora postojati obostrano perceptivno oštećenje sluha veće od 30%, utvrđeno prema Fowler-Sabineovoj skali, što se potvrđuje specijalističkim pregledom otorinolaringologa. Medicinska dokumentacija mora isključiti druga moguća oboljenja ili uzroke oštećenja sluha kao što su upale uha, primjena ototoksičnih lijekova ili povrede glave, a u slučaju da ne postoji početni audiogram prije zaposlenja, pretpostavlja se da je sluh bio očuvan.
Zaštita od buke najefikasnija je kada se primjenjuje direktno na izvoru zvuka. To se može postići smanjenjem pobudnih sila, što podrazumijeva smanjenje sile udara i trenja, balansiranje pokretnih masa, centriranje i podmazivanje ležišta, osovina i prijenosa, te ugradnju rezonatornih sistema. Pored toga, može se uticati na elemente koji prenose vibracije tako što se mijenja rezonantna frekvencija promjenom debljine ili mase materijala, ili povećanjem elastičnih gubitaka lijepljenjem plastičnih materijala.
Promjena režima rada podrazumijeva tehničke modifikacije, poput zamjene klipnih motora turbinskim, ili prelazak s motora s unutrašnjim sagorijevanjem na električne motore, čime se značajno smanjuje nivo buke.
U vanjskim prostorima zaštita se postiže postavljanjem izvora buke što dalje od mjesta gdje se ljudi nalaze, korištenjem prirodnih (brda, šume) i vještačkih akustičkih barijera, izbjegavanjem refleksije zvuka s fasada zgrada, te planiranjem prostorija bez buke na tihoj strani zgrade. Takođe se preporučuje korištenje kvalitetne zvučne izolacije prilikom ugradnje prozora i vrata.
U zatvorenim prostorima, preporučuje se postavljanje bučnih uređaja u najniže dijelove objekta radi boljeg apsorbovanja zvuka, grupisanje i fizičko odvajanje bučnih i tihih prostorija, sprječavanje širenja buke kroz instalacije, pažljiv odabir građevinskih materijala te zatvaranje izvora buke u posebno konstruisane komore koje su fizički odvojene od glavne građevine. Apsorpcija se dodatno može povećati korištenjem specijalnih obloga i materijala.
Zaštita na mjestu prijema zvuka (lična zaštita) ima zadatak da snizi nivo buke ispod 85 dB, ali i da omogući čujnost važnih govornih frekvencija, ne ometa rad, niti izaziva nelagodu, bol, svrbež, alergijske ili iritativne reakcije. Postoje dvije osnovne vrste zaštitnih sredstava – okluziona (za vanjski ušni kanal) i opturaciona (koja naležu na područje oko uha).
Među ličnim sredstvima najčešće se koriste čepovi za uši (antifoni). Najjednostavniji su čepovi od obične vate, posebno kada se kombinuju s voskom, ali im je mana što se brzo deformišu i gube funkciju. Staklena vuna, s obzirom na finu strukturu i bolju prilagodljivost, predstavlja pogodniji materijal. Fabrički izrađeni čepovi, napravljeni od specijalnih materijala koji ne prenose zvuk i ne izazivaju iritacije, mogu se koristiti više puta i često imaju dodatne pregrade koje dodatno prigušuju zvuk, smanjujući ga i do 30 dB.
Naušnice (štitnici) pokrivaju cijeli predio uva, a sastoje se od dvije školjke i elastičnog nosača koji se prilagođava glavi. Jastučići omogućavaju bolje prianjanje i ne smiju ometati nošenje. Naušnice smanjuju nivo buke za najmanje 25 dB.
Zaštitne kacige, koje pokrivaju glavu i vrat poput šljema, koriste se u kombinaciji s drugim sredstvima zaštite i mogu smanjiti nivo buke i do 40 dB. Posebno su efikasne u zaštiti od ekstremno visokih nivoa buke jer smanjuju i koštanu provodljivost.
Zaštitna odijela primjenjuju se kada je potrebno zaštititi cijelo tijelo od intenzivnog zvuka, što je slučaj u izuzetno bučnim industrijskim postrojenjima ili vojnim okruženjima.
Organizacione mjere zaštite uključuju racionalizaciju režima rada i odmora. Na primjer, efikasnije je praviti kratke pauze svakih nekoliko sati u zvučno izolovanim prostorijama, nego jednu dugu pauzu dnevno.
Medicinske mjere zaštite obuhvataju profesionalnu orijentaciju i selekciju radnika. Cilj je identifikovati osobe koje su osjetljive na buku i preusmjeriti ih na radna mjesta gdje nisu izložene visokim nivoima buke. Kontraindikacije za rad u buci uključuju oboljenja uha, smanjenu osjetljivost sluha, oštećenja labirinta, otosklerozu, te postojeću nagluvost.
U slučaju blažeg gubitka sluha (30–40 dB), preporučuje se medicinski nadzor i, ako su radnici mlađi od 35 godina i imaju staž kraći od 5 godina, promjena radnog mjesta. Kod umjerenog gubitka sluha (40–60 dB), promjena radnog mjesta je obavezna. Kod teškog oštećenja sluha (preko 60 dB), rad u uslovima buke se smatra neprihvatljivim.
Savremeni pristupi u zaštiti sluha sve više uključuju i edukaciju radnika o opasnostima buke, kao i implementaciju naprednih tehnologija poput aktivnih zvučnih brana i pametnih antifona koji filtriraju štetne frekvencije a propuštaju govor. Integracija ovih rješenja u radna okruženja ključna je za očuvanje zdravlja radnika i sprečavanje hroničnih oštećenja koja se često razvijaju postepeno i neprimjetno.
