Zdravlje

Koju starost bi čovjek stvarno mogao da postigne?

Na početku Biblije stoje napisane u 1. Mojsijevoj 6,3 često pogrešno shvaćene riječi da čovjeku stoji na raspolaganju „samo“ sto dvadeset godina života. Međutim, prilikom pažljivijeg razmatranja vrlo se brzo može ustanoviti da je to bila samo jedna gorka Božja konstatacija. Bila je to samo jedno s ljubavlju izrečeno upozorenje da danas tako sveopšte prihvaćeni način života može donijeti samo skraćivanje dužine života.

Trebalo je, naime, tako kaže Biblija, da ljudi toga vremena žive do hiljadu godina. Biblija kao napisana Božja Riječ ne stoji s tim tvrdnjom usamljena i nepotvrđena. U skoro svim poznatim starim spisima nalazimo izvještaje da je postojalo jedno vrijeme kada su ljudi dugo, veoma dugo živjeli. I to zato, između ostalog, što nisu bili u toj mjeri svaštojedi kao mi danas, već su živjeli u skladu s prirodom. Ti ljudi su bili u daleko većoj mjeri povezani s Bogom i s prirodom nego mi danas, što im je i donijelo tako dobre rezultate.

To je bilo, tako kažu stare knjige, zlatno doba čovječanstva. Uprkos svemu i danas ima ljudi koji žive u skladu s prirodom i zajedno s prirodom. I to utiče sasvim jasno i određeno na dužinu njihovog života. Postoje i cjeli narodi koji u svom jeziku nemaju nijednu riječ kojom bi označavali starost, jer svi njegovi pripadnici, bez obzira na starost, izgledaju mladi i svježi. Oni jednostavno ne pokazuju nikakve karakteristike starenja. Nijedno stvorenje na zemlji nije tako žalosno bolesno kao savremeni čovjek.

I nijedno stvorenje ne krši toliko zakone svoje vlastite prirode kao civilizovani čovjek. I stvarno, poznajemo mnoge kulture u istoriji čovječanstva koje su dostizale normalnu, zdravu starost od minimalno stotinjak godina do 240 godina, na primjer, Rusi u Gruziji, neke plemenske grupe u Azerbejdžanu, pleme Aksarka na sjevernom Uralu, mali narod Hunza na istoku Pakistana, ili poneki ljudi na planini Himalaja i u Tibetu, jedno indijansko pleme u Ekvadoru, jedno malo selo na Siciliji, Titikake u južnom Peruu, stanovnici ostrva Okinava i naravno Jermeni.

Jednog „službeno“ najstarijeg čovjeka otkrili su istraživači na jermenskom Kavkazu. Širali Muslimov je prema svojim dokumentima, rodnom listu, krštenici, vojnoj knjižici i rodnim listovima njegove djece bio 167 godina star. Umro je u 168. godini života. Jedan drugi dobro dokumentovani slučaj je bio i slučaj dr Lee, koji je rođen 1677. godine na kineskoj strani planine Karakorum. Kada je napunio 150 godina dobio je dokument od kineske vlade, kojim mu je ona čestitala na tako dubokoj starosti. Kada je dostigao dvije stotine godina života, dobio je još jednu čestitku.

Poslije toga je živio još novih 56 godina. O njegovoj smrti 1933. godine izvijestile su sve svjetske novine, među njima i londonski Tajms i njujorški Tajms. Na planini Himalaja, tačnije u Tibetu, ima monaha koji svi izgledaju kao mladići od 25 godina, bez obzira na svoju stvarnu starost. Međutim, to se sigurno ne može pripisati njihovoj religiji, već prije svega činjenici da žive na jedan poseban način, da jedu malo, ali pravilno, da sami uzgajaju svoje namirnice, i da znaju tajnu životne snage. U pravilu, doručkuju kašu od žitarica, ručaju zrelo voće i večeraju nešto malo povrća.

Ne miješaju međusobno razne namirnice, već sve jedu posebno. Izgleda da im sve to veoma dobro prija. Od vas niko ne traži sada nešto što vam se na kraju krajeva neće dopasti. Nadam se da sve što treba da učinite neće biti teško. Pravila igre zaista neće biti teška. Svakako da čulo ukusa neće biti ničim uskraćeno. Osim toga, osjećat ćete se vrlo brzo mnogo bolje u svom tijelu. Međutim, ni način života ovih prirodnih naroda nije potpuno savršen. Ipak su ili su bili beskrajno bliže pravom cilju od takozvanih civilizovanih naroda.

To se može vidjeti i po činjenici da ne poznaju takve pojave kao što je, na primjer, opadanje kose. Opadanje kose i ćelava glava zapaža se samo u savremenoj civilizaciji. Prema tome, uopšte nije istina kao što se tvrdi da se takozvane „nasljedne bolesti“ mogu naslijediti. Nasljeđuje se samo sklonost prema stvaranju otrovnih nataloženih slojeva u tijelu. Indijanci, Kinezi i svi ostali narodi poznaju ili nasljeđuju ove karakteristike starenja samo zajedničkim životom s bijelim ljudima u našoj „grandioznoj“ civilizaciji.

Ljudi koji žive prirodnim načinom života nemaju ove i slične probleme. Šljake u tijelu, sada to već znamo, su stabilne nataložene neutralne soli, koje nastaju prilikom razmjene materija od određenih prehrambenih sredstava. Ove nekadašnje kiseline moraju prije toga da budu neutralizovane alkalnim mineralima iz kostiju, zuba i tako dalje. Određene kiseline, koje nastaju od određenih „prehrambenih materija“, kao što su, na primjer, sona kiselina, neutrališu se preko kalcijuma u kostima i zubima, što kao posljedicu može da ima osteoporozu i oštećenje zuba.

Određene kiseline gutaju sada jednostavno cink ili bakar tako da može da se pojavi ćelavost. Ako još uzmemo u obzir da se ljudsko tijelo od 30 do 35% sastoji od najsitnijih minerala u koloidalnom obliku (atoma), onda se može shvatiti koliki je ovdje potencijal neprimijećen koji bi mogao da učestvuje u neutralizovanju šljake. Ali, to još ne znači da one mogu da posluže samo kao dobra zaštita od kiselina, već i da se dragocjeni depoi minerala stalno izmjenjuju zamjenjuju depoima šljake, koji čine da tijelo postaje staro i ukočeno. Ovaj proces se odvija skoro nezapaženo.

Povezani članci

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Back to top button