Želja za morem i prazni džepovi
Ljeto je već uveliko kucalo na vrata. Svuda oko mene prijatelji su planirali odlazak na more – jedni su rezervisali apartmane u Crnoj Gori, drugi su kupovali karte za Hrvatsku, treći su maštali o Turskoj. Ja sam, međutim, sjedio kod kuće i brojao novčanice. Kada sam sabrao sve što imam, shvatio sam – nema šanse da odem na more s tim novcem.
Osjećaj nije bio nimalo prijatan. Bio sam mlad, željan avantura, sunčanih dana i kupanja, ali moj džep nije dijelio tu istu želju.
Neočekivana ponuda komšije
U tom razmišljanju, sreo sam starog komšiju Ibru. Bio je poznat u selu po tome da je uvijek imao praktična rješenja za sve. Kada sam mu rekao da nemam dovoljno novca da idem na more, nasmijao se i rekao:
– „Sinko moj, što se ti sekiraš? Pa imaš ruke i noge. Dođi sa mnom da beremo maline, pa ćeš za par dana zaraditi više nego što misliš.“
Isprva sam se nasmijao, misleći da se šali. Nisam imao pojma koliko se može zaraditi od branja malina. Ibro je, međutim, bio ozbiljan:
– „Ako radiš vrijedno četiri dana, zaradićeš platu kakvu ne bi dobio za pola mjeseca drugog posla. A uz to ćeš vidjeti šta znači pravi rad na zemlji.“
Prvi dan – šok i borba sa samim sobom
Dogovorili smo se da krenemo već sutradan ujutro. Ustali smo u pet sati i krenuli prema plantaži. Magla se još uvijek zadržavala po livadama, a rosa je hladila noge kroz obuću. Kada sam stigao na plantažu, ostao sam bez riječi – redovi i redovi malinjaka, protezali su se koliko je pogled sezao.
„E, sinko, evo ti tvoje polje za danas,“ reče Ibro i dade mi kantu.
U početku mi je bilo zabavno. Maline su bile sočne, ruke su se brzo punile, a kantu sam napunio za pola sata. Ali već nakon dva sata, leđa su počela da bole, sunce je postajalo sve jače, a prsti crveni i ljepljivi.
U glavi mi se vrtjela misao: „Šta mi je ovo trebalo? Bolje da sam ostao kod kuće i zaboravio na more.“
Ibro je primijetio moje nezadovoljstvo i dobacio:
– „Sine, izdrži samo prvi dan. Poslije ide lakše. Uvijek je tako – i u životu i u polju.“
Drugi dan – snaga zajedništva
Sutradan je bilo nešto lakše. Tijelo se naviklo, a društvo je učinilo svoje. Na plantaži nije bio samo Ibro i ja, već i grupa mještana – žene, muškarci, pa čak i djeca koja su pomagale roditeljima.
Razgovarali smo dok smo brali. Jedna žena je pričala kako svake godine od malina plati školski pribor za djecu. Jedan stariji čovjek se hvalio da je od malina kupio novi traktor. A dječak od deset godina se pohvalio da je prošlog ljeta sam zaradio bicikl.
Ta atmosfera zajedništva me podigla. Više nisam gledao samo u maline – slušao sam priče i osjećao se dijelom jedne posebne zajednice.
Treći dan – anegdota s komšijom Ibrom
Treći dan pamtim po jednoj smiješnoj situaciji. Dok smo brali, Ibro je iznenada zastao i počeo se smijati.
– „Šta je sad?“ – upitah ga.
– „Vidi, sine, ti si napunio tri kante, a pojela dvije. Ako ovako nastaviš, gazda će ti još naplatiti,“ reče i prasnu u smijeh.
Istina je, nisam mogao odoljeti. Maline su bile toliko slatke da sam svako malo „gricnuo“ po koju. Od tog trenutka, kolege su me zadirkivali i zvali „degustator“.
Četvrti dan – rezultat koji vrijedi
Četvrti dan sam radio najviše. Bio sam uvježban, ruke su mi išle brže, a i motivacija je bila veća jer sam znao da se bliži kraj. Kada smo predali posljednje kante, gazda nam je isplatio novac na ruke.
Kada sam prebrojao, nisam mogao vjerovati – za samo četiri dana branja malina zaradio sam dovoljno da odem na more i da mi ostane.
Osjećaj ponosa i zahvalnosti bio je nevjerovatan.
Put na more – ali i nešto više
Nekoliko dana kasnije, sa zarađenim novcem, otišao sam na more. Ali ono što je važnije – otišao sam s potpuno novom spoznajom.
Shvatio sam da se novac ne mora uvijek tražiti negdje daleko, da se može zaraditi i vlastitim rukama. Naučio sam da fizički rad, iako težak, nosi posebnu vrijednost jer iza svake novčanice stoji tvoj trud i znoj.
Ibro mi je, na rastanku, rekao:
– „Eto, sinko, sad znaš. Novac dođe i ode, ali iskustvo i lekcija ostaju. A ti si za četiri dana naučio više nego za godinu sjedenja u kući.“
Priča iz sela: kako su maline promijenile nečiji život
Tokom jednog od pauza za ručak, dok smo sjedili u hladu velike šljive, prišao nam je stariji mještanin iz susjednog sela. Imao je preplanulo lice i ruke na kojima se vidjelo da je cijeli život proveo radeći zemlju. Donio je kanister hladne vode i nasmijao se kad nas je vidio umorne.
„Znate li vi, momci, da sam ja malinama školovao svu svoju djecu?“ rekao je s ponosom.
Svi smo ga pogledali iznenađeno, a on je nastavio svoju priču. Prije dvadesetak godina, kada je tek krenuo da sadi maline, ljudi su mu se smijali i govorili da gubi vrijeme. „Ko će brati te tvoje maline?“, govorili su mu. Ali on nije odustajao. Godinu za godinom, proširivao je zasad, kupovao nove sadnice i radio dan i noć.
„Kad je najstariji sin upisao fakultet, nisam imao pojma kako ću platiti stanarinu i knjige. I baš te godine rodile su maline kao nikad prije. Zaradio sam dovoljno da mu platim cijelu prvu godinu studija. Poslije sam svako ljeto slao kombi pun gajbi malina i na taj način su svi moji završili škole.“
Na kraju je pokazao prema svojoj kući na brdu i dodao: „A evo i kuću sam sagradio zahvaljujući njima. Cigla po cigla, godina po godina – sve od malina.“
Njegove riječi su me duboko pogodile. Shvatio sam da ono što ja doživljavam kao privremeni posao i način da skupim novac za more, za njega i mnoge druge ljude znači cijeli život, budućnost djece i sigurnost porodice.
Zaključak: lekcija iz malinjaka
Danas, kada prođem pored plantaže malina, uvijek se sjetim tog ljeta. Tih nekoliko dana branja nisu mi donijeli samo novac za more – donijeli su mi lekciju o vrijednosti rada, upornosti i zajedništva.
Možda nisam kupio traktor kao onaj stariji čovjek, niti bicikl kao dječak, ali sam kupio nešto još važnije – shvatanje da se vrijednost novca najbolje osjeti onda kada ga zaradiš vlastitim rukama.
