Postoje trenuci u životu kada shvatimo da male, jednostavne riječi imaju moć da promijene cijeli naš pogled na svijet. Za mene su te riječi dolazile od moje nane. Njene priče iz mladosti nisu bile samo uspomene na prošla vremena, nego prave životne lekcije koje su me naučile kako da cijenim ono što imam i da štednju posmatram kao način života, a ne samo kao puko odricanje od potrošnje.
Djetinjstvo u kojem su priče bile najljepši dar
Još kao dijete, volio sam sjediti uz nanu dok bi uveče palila lampu naftaru i počinjala svoje priče. U kući je mirisalo na domaći čaj od mente i tek ispečene pogače. Dok bi vjetar vani zavijao, nana bi sjedila u svojoj stolici, prebacila vunenu šalu preko ramena i započinjala:
“Eh, sinko moj, da znaš samo kako je bilo u moje vrijeme…”
Tada bih se zavalio na stari jorgan i upijao svaku njenu riječ. Nisam znao da te priče, koje sam doživljavao kao bajke, u stvari nose najvažnije lekcije za moj život.
Štednja nije bila izbor, nego način opstanka
Nana je često pričala o vremenu kada se malo imalo, a mnogo radilo. Govorila mi je kako se svaka para, pa čak i svaka sitnica u kući, morala čuvati i koristiti pametno.
“Mi smo, sine, imali samo jednu haljinu za posebne prilike, a ostatak vremena nosila se radna odjeća. I nije nam falilo sreće. Sreća je bila kad bi svi bili zdravi i kad bi imali dovoljno hljeba na stolu.”
Ta jednostavna rečenica me kasnije pratila kroz cijeli život.
Nanina prva priča: sapun od pepela i masnoće
Sjećam se kako mi je jednom pričala o tome kako su žene u selu pravile sapun. Umjesto da kupuju, koristile su pepeo od peći i mast koja je ostajala nakon kuhanja. Taj sapun je možda imao jak miris i nije bio lijep kao oni kupovni, ali je služio svojoj svrsi.
Nana se smijala dok je objašnjavala kako su ruke znale biti grube od tog sapuna, ali svejedno – novac koji bi inače bio potrošen, ostajao je za nešto važnije, poput obuće za djecu ili svijeća za kuću.
Tada sam shvatio da štednja nije uvijek odricanje, već i pronalaženje kreativnih rješenja.
Druga priča: cipele koje su trajale godinama
Jedna od priča koja mi je posebno ostala urezana jeste ona o naninim prvim cipelama.
Rekla mi je:
“Imala sam jedne cipele, kožne, tamno braon boje. Toliko sam ih čuvala da bih ih nosila samo nedjeljom, za crkvu ili kad je neka svadba. Ostatak vremena sam hodala bosa, čak i po snijegu. A znaš li zašto? Jer sam znala da će te cipele morati trajati godinama.”
Ta priča me naučila nečemu što ni jedna knjiga iz ekonomije nije mogla – da se vrijednost stvari ne mjeri samo novcem kojim su kupljene, nego i ljubavlju i pažnjom s kojom ih čuvamo.
Treća priča: zimnica kao banka hrane
U jesen, dok su se police u podrumu punile teglama ajvara, džemova i kiselih krastavaca, nana bi uvijek imala običaj reći:
“Zimnica je naša banka. Kad nema para, ima ajvara. Kad nema mesa, ima graha. Uvijek ima.”
Dok smo zajedno slagali tegle, objašnjavala mi je da prava štednja nije samo ostavljanje novca po strani, već i mudro planiranje – misliti unaprijed i obezbijediti sigurnost za dane kada možda neće biti obilja.
Moja prva lekcija u praksi
Kada sam se prvi put odselio u grad, ponio sam sa sobom dio njenih priča, ali tek kada sam se suočio s realnim troškovima života, shvatio sam njihovu pravu težinu.
Prvih mjeseci sam trošio ne razmišljajući – nova odjeća, brza hrana, nepotrebne sitnice. Brzo sam se našao u situaciji da čekam platu s nestrpljenjem i da brojim dane do idućeg mjeseca.
Tada sam se sjetio nane. Počeo sam pisati spisak potrošnje, kao što je ona nekada brojala svaku paru. Naučio sam da kuvam kod kuće, da planiram obroke i da ne bacam hranu. Svaki put kad bih uštedio, osjećao sam isti ponos koji sam vidio u njenim očima dok bi slagala zimnicu u podrumu.
Anegdota: „sve se može iskoristiti“
Jednom mi je nana ispričala kako su djeca u selu znala koristiti čak i stare konzervirane limenke kao igračke. Pravili bi od njih bubnjeve ili autiće.
Smijao sam se zamišljajući je kao djevojčicu, ali ona je ozbiljno dodala:
“Vidiš, sine, sve se može iskoristiti. Ništa se ne baca. To je štednja, to je život.”
Danas, kad se nađem u situaciji da nešto bacim, često se sjetim tih riječi.
Vrijednost štednje nije samo u novcu
Nanine priče su me naučile da štednja nije samo gomilanje novca u banci, nego i čuvanje svega što vrijedi – hrane, odjeće, vremena, pa čak i odnosa s ljudima. Naučila me je da štednja znači živjeti mudro i odgovorno, a ne siromašno.
Kako nanine lekcije primjenjujem danas
Danas živimo u vremenu potrošačkog društva gdje reklame i društvene mreže stalno poručuju da nam treba još i još. Ipak, svaki put kada zastanem i razmislim prije kupovine, znam da u meni govori nanin glas.
- Umjesto da kupim pet pari cipela, biram jedne kvalitetne koje mogu trajati godinama.
- Umjesto da bacam hranu, naučio sam da od ostataka napravim novo jelo – baš kao što je nana radila kad bi od suhog hljeba spremala pitu ili poparu.
- Umjesto da tražim sreću u stvarima, tražim je u ljudima i trenucima – jer je to bila nanina najveća lekcija.
Usporedba: tada i sada
Ako usporedim nanino vrijeme i naše danas, vidim veliku razliku:
- Oni su štedjeli iz nužde, jer nisu imali izbora.
- Mi danas trebamo štedjeti iz mudrosti, jer nas obilje tjera da trošimo na ono što nam često nije ni potrebno.
Nanina štednja bila je preživljavanje. Moja štednja danas je svjesni izbor. Ali u oba slučaja – cilj je isti: sigurnost i mir.
Pouke koje danas prenosim dalje
Danas, kada razgovaram s mlađim generacijama, često im ispričam poneku od naninih priča. Mladi ljudi žive u vremenu kada je sve brzo dostupno, kada je potrošnja postala dio identiteta. Ali vjerujem da im ovakve priče mogu pomoći da zastanu i razmisle.
Moja nana me naučila da svaka marka ima vrijednost, da svaka stvar zaslužuje pažnju, i da prava sigurnost ne leži u stvarima koje kupimo, nego u vještini da se prilagodimo i u mudrosti da znamo šta nam zaista treba.
Nanina mudrost za današnji svijet
Ako me pitate šta je štednja, ja ću vam reći:
Štednja je kad znaš da haljina može trajati godinama ako je čuvaš.
Štednja je kad naučiš napraviti sapun umjesto da ga kupuješ.
Štednja je kad svaku teglu zimnice vidiš kao zlata vrijednu.
Štednja je kada znaš da ne trošiš da bi pokazao, nego da bi živio bolje i sigurnije.
Sve to sam naučio kroz nanine priče. One su bile više od sjećanja – bile su moja škola života. I dan danas, kada otvorim kasicu u kojoj štedim sitne pare ili kada spremim hranu za sutra, osjetim da je ona tu, sa mnom, tiho ponosna što je njena mudrost nastavila živjeti kroz mene.
