Nikada nisam shvatala koliko je važno voljeti sebe dok nisam došla do tačke gdje sam bila potpuno iscrpljena – duhovno, emocionalno i fizički. Cijeli moj život bio je posvećen ispunjavanju očekivanja drugih, bilo da je riječ o obitelji, prijateljima, pa čak i kolegama. Svuda sam gledala kako drugi napreduju, dok sam ja ostajala zarobljena u vlastitim nesigurnostima, strahovima i osjećaju da nisam dovoljna.
Sjećam se trenutka kada sam shvatila da mi nešto nedostaje. Bila sam na poslu, obavljajući još jedan zadatak koji mi je bio prepušten, kad je stigao još jedan e-mail s nagradom za najbolje rezultate. I dok su svi oko mene slavili, osjećala sam se prazno. “Zašto ne mogu biti sretna?”, pitala sam se. Bila sam uspješna prema tuđim standardima, ali u sebi nisam osjećala nikakvu radost. Bilo mi je jasno – cijeli moj život sam provela tražeći odobrenje od drugih, dok sam zaboravila sebe. Nisam znala kako voljeti samu sebe, kako biti svoj najbolji prijatelj.
Tada sam donijela važnu odluku – trebala sam promijeniti svoj pristup životu. Počela sam raditi na tome da volim sebe, i to bez obzira na tuđa mišljenja. Počela sam prihvatati svoje nesavršenosti, svoje strahove i nesigurnosti, i gledati ih kao dio onoga što sam ja. Shvatila sam da nije važno biti “savršena”, nego biti autentična. Počela sam razumijevati da su moji osjećaji vrijedni i da zaslužujem ljubav, poštovanje i pažnju, počevši od sebe same.
U početku je bilo teško. Navikla sam se uspoređivati s drugima i često osjećala kao da ne mogu parirati. No, polako sam učila kako da se ne borim protiv tih misli, već da ih prihvatim i pustim. Naučila sam da nije greška pokazati slabost i da nije sramota reći „ne znam“ ili „trebam pomoć“. Voljeti sebe znači biti nježan prema sebi, davati sebi prostor za rast, i ne biti previše strog. Naučila sam da ne moram biti uvijek jaka, da imam pravo osjećati se slomljeno, a to ne znači da nisam vrijedna.
Korak po korak, počela sam se okretati sebi. Počela sam raditi stvari koje volim – čitati, šetati, meditirati, provoditi vrijeme u prirodi. Svaka mala stvar postala je prilika da budem zahvalna za ono što imam, i da budem nježna prema sebi. Kad god bih osjetila da se vraćam starim obrascima – gdje bih se ponovo počela stidjeti svojih osjećaja – podsjetila bih se na to da je potpuno u redu biti nesavršena i u procesu. Taj put sam započela jer sam naučila jednu ključnu stvar: ako ja ne volim sebe, teško da mogu voljeti druge ili doživjeti ljubav iz svijeta oko sebe.
Prošlo je neko vrijeme, ali sada mogu reći da sam postala svoj najbolji prijatelj. Nisam više svoja najveća kritičarka, nego najveći oslonac. Shvatila sam da ljubav prema sebi nije samo da prihvatimo naše uspjehe, nego i naše padove. I da je svaka pogreška samo prilika da rastemo.
Danas sam zahvalna za sve izazove i sve što sam prošla, jer su me doveli do ovog mjesta. Shvatila sam da nije bitno što drugi misle o meni, već što ja mislim o sebi. Ako mogu biti svoje najbolje izdanje za sebe, sve ostalo će se složiti. Naučila sam da ljubav prema sebi nije egoizam – to je nužnost za sretan i ispunjen život.
Ono što sam naučila je jednostavno: da bih bila srećna, moram naučiti da volim sebe, bez obzira na sve. I to je putovanje na kojem ću uvijek biti, jer sada znam – biti svoj najbolji prijatelj je ključ za sve ostalo u životu.
