Postoje trenuci u djetinjstvu koji oblikuju cijeli naš život. Za mene, to nisu bili rođendani sa tortama, ni skupi pokloni, nego ona najjednostavnija jutra i dani koje sam provodio sa djedom, čuvajući ovce na livadama iznad našeg sela.
Te slike i danas su jasne kao da su se juče dogodile – miris vlažne trave, zvuk zvona sa ovaca, i djedova figura sa štapom u ruci dok polako korača ispred mene. Tada nisam shvatao da u tim trenucima ne čuvam samo stado, nego učim prve životne lekcije.
Jutra sa djedom – početak dana u kojem se sve uči
Djed je uvijek ustajao prije sunca. Njegov sat nije bio budilnik, nego pjev pijetla i instinkt koji mu je govorio da je vrijeme za pašu. Dolazio bi do mog kreveta, dodirnuo me po ramenu i tihim glasom rekao:
„Ajde, sinko, vrijeme je da idemo. Ovce čekaju.“
Ponekad bih pokušao da se izvučem: „Djede, mogu li još malo spavati?“
On bi se nasmijao i rekao: „Ovce ne čekaju snove. Kad sunce izađe, one već moraju biti na brdu.“
I tako bih, bunovan, navukao odjeću, obuo gumene čizme i krenuo za njim. Zrak ujutro bio je hladan i svjež, trava mokra od rose, a negdje iz daljine čuli su se prvi glasovi ptica. Hodali smo polako, dok se iznad brda probijala prva zraka sunca.
Djed je uvijek govorio: „Kad dočekaš izlazak sunca na nogama, dan ti bude dvaput duži.“
Prva lekcija – strpljenje i miran pristup
Čuvanje ovaca je, na prvi pogled, jednostavno – samo sjediš i gledaš kako pasu. Ali vrlo brzo sam naučio da to nije baš tako. Ovce imaju svoju volju. Nekada sve mirno pasu, a onda jedna krene u drugom pravcu i za sobom povede još nekoliko.
„Vidiš, sinko“, govorio bi djed, „ovce su kao ljudi. Neka uvijek hoće svojim putem. Ako za njom potrčiš i vičeš, samo ćeš je više uplašiti. Moraš mirno, polako, sa strpljenjem.“
Prvi put kada sam trčao i vikao, ovce su se još više razbježale. Djed me pustio da se mučim, a onda je prišao, samo podigao ruku i smireno izgovorio: „Na mjesto.“ Nevjerovatno, ali stado se zaustavilo i polako se vratilo.
Tada sam shvatio – ne ide sve silom. Nekada je tišina i smirenost jača od galame i brzine.
Druga lekcija – odgovornost koja ne pita za godine
Jednog dana djed mi je rekao: „Danas su ovce tvoje. Ja ću samo gledati iz sjene.“
Tog dana prvi put sam osjetio da imam pravu obavezu. Bio sam dječak, ali osjećaj da sam zadužen za stado od dvadeset i nekoliko ovaca bio je nevjerovatan. I težak.
Nisam smio da se zaigram, nisam smio da ih izgubim iz vida. Naučio sam da odgovornost ne pita koliko imaš godina – ili si je svjestan i nosiš je, ili ćeš snositi posljedice.
Kada sam kasnije u školi dobijao zadatke, uvijek sam se sjećao tih dana. Ako sam mogao paziti na ovce na brdu, mogao sam završiti i domaći zadatak.
Treća lekcija – skromnost i zahvalnost za male stvari
Na livadi nije bilo luksuza. Nismo imali sendviče iz prodavnice, nego ono što je djed ponio od kuće. Obično komad domaćeg hljeba, malo sira, paradajz ili papriku iz bašte, i flašu vode.
Sjeli bismo na kamen, djed bi izvadio nož i podijelio sve na pola. Taj ručak na otvorenom bio je, za mene, najslađa gozba. Nikada nisam osjetio veću sreću nego tada.
Djed bi govorio: „Sinko, čovjek koji zna da se raduje hljebu i vodi nikad neće biti gladan.“
To sam zapamtio za cijeli život. Naučio sam da je sreća u malim stvarima, a ne u onome što izgleda veliko i skupo.
Priče uz šum vjetra
Dok su ovce mirno pasle, a mi sjedili u hladu hrasta, djed bi pričao. Njegove priče bile su posebna škola – mješavina mudrosti, iskustva i djetinjstva koje je on proveo.
Pričao je kako su nekada zime bile oštre, a ljudi se grijali samo na šporet na drva. Kako su djeca pješačila kilometrima do škole, noseći knjige pod miškom.
„Nije bilo lako“, govorio je, „ali naučili smo da cijenimo svaku stvar. Kad dobiješ olovku, paziš je kao oči u glavi. Kad imaš par cipela, nosiš ih godinama.“
Svaka priča bila je lekcija da se ne uzima ništa zdravo za gotovo.
Anegdota – ovca koja je voljela potok
Jednog dana, dok sam vodio stado prema drugoj livadi, jedna ovca se odvojila i krenula pravo prema potoku. Potrčao sam za njom, ali sam na kraju i sam završio skoro do koljena u vodi.
Djed se smijao iz daljine i doviknuo: „Vidiš, sinko, nećeš uvijek moći sve kontrolisati. Neko će uvijek otići svojim putem. Tvoje je da ne izgubiš strpljenje i da ga vratiš kad bude vrijeme.“
Kasnije u životu, kad god sam nailazio na situacije u kojima ljudi idu svojim putem – prijatelji, kolege, pa čak i članovi porodice – sjetio bih se te ovce i djedovih riječi.
Četvrta lekcija – priroda kao učitelj
Djed me naučio gledati nebo. Pokazivao mi je kako se oblaci mijenjaju, kako boja neba predvečer govori hoće li sutra biti kiše. Učio me razlikovati biljke – koje su ljekovite, a koje otrovne.
„Priroda ti uvijek daje znakove, sinko. Samo ih moraš naučiti čitati“, govorio bi.
Naučio me da životinje osjećaju promjene prije nas – ovce su često znale nemirno hodati prije oluje. To je za mene bilo pravo čudo.
Peta lekcija – tišina kao lijek
Nekada bismo samo sjedili. Nije bilo riječi, nije bilo priče. Samo zvuk vjetra i zvona sa ovaca. Ja bih se vrpoljio, želio nešto pitati, a djed bi rekao: „Pst. Pusti da tišina govori.“
Tek kasnije sam shvatio da je u tim trenucima tišina bila lijek. Naučila me da čovjek ne mora uvijek pričati da bi nešto rekao. Nekada je dovoljno samo biti prisutan.
Djedove pjesme i običaji
Djed je volio pjevati dok smo bili na livadi. Stare seoske pjesme, one koje danas rijetko ko zna. Pjevao bi tiho, skoro šapatom, a ja sam upijao svaki stih. Govorio je da pjesma olakšava dušu, pogotovo kad si sam na planini.
Pokazivao mi je i običaje – kako se uvijek ostavi komad hljeba na kamenu za ptice ili sitne životinje, kako se ne lomi grana bez potrebe, jer „priroda sve pamti“.
Lekcije koje nosim danas
Kad se osvrnem, vidim da su svi ti dani sa djedom bili više od čuvanja ovaca. To je bila prava škola života. Naučio sam:
- Strpljenje – ništa ne dolazi preko noći.
- Odgovornost – svaka obaveza ima svoju težinu.
- Zahvalnost – sreća je u malim stvarima.
- Mudrost prirode – svijet oko nas uvijek šalje znakove.
- Vrijednost tišine – mir donosi snagu.
I danas, kad god osjetim da život ide prebrzo, zatvorim oči i vratim se na ono brdo. Vidim djedovu siluetu, čujem zvona sa ovaca i osjećam mir.
Zaključak – čuvanje ovaca kao čuvanje života
Možda sam tada mislio da samo pratim djeda, ali danas znam da sam tada naučio najvažnije lekcije koje me prate kroz cijeli život.
Djed nije bio profesor, ali je bio najveći učitelj kojeg sam ikada imao. Njegove lekcije nisu bile u knjigama – bile su u svakom izlasku sunca, u tišini livade, u zvuku potoka i u toplini hljeba podijeljenog na pola.
I zato, kada danas razmišljam o tome gdje sam naučio prve životne vrijednosti, odgovor je jednostavan: tamo, na brdu, čuvajući ovce sa djedom.
