Tehničke mjere zaštite predstavljaju skup postupaka i rješenja koji imaju za cilj osigurati bezbjedno funkcionisanje kompletnog tehnološkog procesa, uključujući pogone, uređaje, alate i radnu okolinu. Kada su dobro planirane i izvedene, značajno smanjuju potrebu za dodatnim zaštitnim mjerama, jer sam proces postaje sigurniji za radnike i manje štetan po njihovo zdravlje.
Jedna od osnovnih mjera je prostorna izolacija dijelova tehnološkog procesa, pri čemu se alati i mašine koje proizvode buku, toplotu, otrovne gasove ili opasne hemikalije izdvajaju u posebne radne prostorije. Ovakva segregacija posebno je važna pri radu s visokotoksičnim materijama, kancerogenima, radioaktivnim izvorima ili pri procesima koji stvaraju veliku količinu štetnih prašina. Pored prostorne, primjenjuje se i vremenska izolacija, kada u opasnom prostoru boravi samo onaj broj radnika koji je nužan, i to u periodima kada njihovo prisustvo ne ugrožava druge zaposlene.
Pri izboru sirovina i pomoćnih materija prednost se daje onima koje su najmanje štetne za zdravlje ljudi i stabilne u tehnološkom procesu. Na primjer, u proizvodnji plastičnih masa često se koriste sirovine u obliku granula ili tableta, jer takvi oblici ne stvaraju aerozagađenje, za razliku od praškastih sirovina. Kada je moguće, toksične materije zamjenjuju se manje toksičnim, poput zamjene benzena toluenom, čime se značajno smanjuje rizik trovanja. U savremenoj industriji provodi se i zamjena opasnih tehnoloških procesa sigurnijim, npr. pesak bogat slobodnim silicij-dioksidom, koji je izazivao silikozu pri pjeskarenju, zamijenjen je čeličnim kuglicama.
Izbor energije također utiče na sigurnost radne sredine. Električna energija ima prednost jer ne zagađuje zrak produktima sagorijevanja, a ujedno smanjuje opasnost od požara u odnosu na korištenje gasovitih, tečnih ili čvrstih goriva. Paralelno s tim, u savremenoj industriji veliku ulogu imaju mehanizacija i automatizacija, koje zamjenjuju manuelni rad mašinama. Automatizovana postrojenja često rade u hermetički zatvorenim sistemima, što sprečava širenje štetnih materija u radnu sredinu. Radnici tada upravljaju procesom preko kontrolnih tabli i nadzornih sistema, bez direktnog izlaganja opasnostima.
Ventilacija je jedna od ključnih tehničkih mjera kada potpuno zatvaranje i automatizacija procesa nisu mogući. Lokalna ventilacija sprovodi se direktno na izvoru zagađenja pomoću ventilacionih kapa, cijevi, taložnika i filtera, sprječavajući širenje prašina, gasova i isparenja po radnoj prostoriji. Opšta ventilacija prvenstveno obezbjeđuje optimalne mikroklimatske uslove i koristi se za izmjenu vazduha, ali nije dovoljno efikasna za uklanjanje visokotoksičnih materija, infektivnih agenasa i radioaktivnih čestica, gdje recirkulacija vazduha nije dozvoljena.
Mehanička zaštita mašina podrazumijeva niz konstrukcijskih rješenja koja sprječavaju povrede radnika i smanjuju izlaganje toplotnoj, mehaničkoj ili hemijskoj opasnosti. Zaštitne ograde postavljaju se oko opasnih zona mašina, uređaji s fotoćelijama automatski zaustavljaju mašinu kada se u svjetlosnom snopu nađe dio tijela radnika, a poklopci i vrata s blokadom osiguravaju da se mašina može pokrenuti samo kada su zaštitni elementi zatvoreni. Uređaji za upravljanje izrađuju se prema antropometrijskim karakteristikama ljudskog tijela, a prekidači moraju biti konstruisani tako da se ne mogu uključiti slučajno.
Sve ove mjere zajedno čine osnovu savremenog koncepta zaštite na radu. Njihova primjena smanjuje rizik od povreda, profesionalnih oboljenja i ekoloških incidenata, a dugoročno smanjuje i troškove industrijske proizvodnje. Uspješna zaštita ne zavisi samo od opreme, nego i od edukacije radnika, redovne kontrole radnih uslova i stalnog unapređenja tehnoloških procesa u skladu s novim sigurnosnim standardima.
