Do njenog doma vodi put koji mnogi danas ne bi ni pokušali proći. Uska staza vijuga kroz gustu šumu, a svaka krivina otvara pogled na visoke stijene i duboke klisure. Na kraju tog puta, tamo gdje se čini da je vrijeme stalo, živi Dragica Vuković – žena koja je svoj život posvetila kozarstvu i pravljenju sira.
Zime na ovoj planini nisu milostive. Snijeg zna zatrpati put, a hladnoća probiti i kroz debele zidove stare kamene kuće. Dragica priznaje da tada ponekad zna osjetiti strah.
– „Kada zapada, zna biti tišina toliko jaka da mi odzvanja u ušima. Samo škripa snijega pod čizmama i lavež pasa. Ako se tada nešto desi, ako se razbolim – nema nikoga da pritekne u pomoć. Ali planina te nauči da se osloniš na sebe.“
Ljeti, pak, sve izgleda drugačije. Planina ozeleni, koze pasu po travnjacima punim ljekovitog bilja, a mirisi majčine dušice i kantariona šire se zrakom. „Tad se i ja preporodim,“ kaže Dragica, „kao da sve oko mene diše u istom ritmu.“
Dan Dragice počinje mnogo prije nego što sunce dotakne planinske vrhove. Najprije raspali vatru u šporetu, jer bez topline nema ni doručka, ni toplog mlijeka. Potom izlazi u dvorište, gdje je čeka stado od pedesetak koza.
– „One znaju moj glas. Čim otvorim vrata, odmah se javljaju. Nema veće radosti nego kad ih vidiš sve na okupu, zdrave i zadovoljne.“
Mužnja traje satima, a svaka koza zahtijeva pažnju i nježnost. „Ako si nervozan ili grub, one to osjete i mlijeko neće biti isto,“ objašnjava Dragica. Nakon mužnje slijedi pravljenje sira – posao koji traži mir, preciznost i strpljenje.
Dok mi pokazuje svoju siranu – improviziranu prostoriju u kojoj vlada hladovina – Dragica s ponosom iznosi kolut tvrdog sira. Na prvi pogled, izgleda jednostavno. Ali kada ga prereže, iznutra se širi miris koji podsjeća na livade, šume i djetinjstvo.
– „Ovaj sir radim već dvadeset i pet godina. Nikad nije isti, jer svaka sezona donese drugačije bilje, drugačije vrijeme. To je ono što ga čini posebnim. U svakom kolutu je dio mene, dio planine.“
Kupci dolaze iz sela, ali i iz gradova. Kaže da joj je najveći kompliment kada ljudi kažu da im njen sir vraća uspomene na djetinjstvo, na dane kad su kod baka i djedova jeli domaće proizvode.
Dragica ne krije da njen život nije bio lagan. Majka joj je umrla mlada, otac je bio sklon alkoholu, a brak u koji je ušla iz ljubavi završio je napuštanjem.
– „Mogla sam otići u grad, zaposliti se negdje, možda ponovo zasnovati porodicu. Ali osjećala sam da je ovo moj put. Teško jeste, ali čovjek se nauči nositi s onim što mu život donese.“
Usamljenost je njen vjerni saputnik. „Najgore je zimi, kada se dan skrati, a noći postanu duge. Tada sjednem pored šporeta, pustim radio i čekam da čujem ljudski glas. Nekad i sama pričam naglas, čisto da čujem vlastite riječi.“
Sjeća se jednog proljeća kada je vuk napao stado. „Nisam stigla ni razmišljati, istrčala sam s vilama u ruci. Psi su već bili u sukobu s vukom. Na kraju sam ga otjerala, ali sam danima poslije drhtala. Tad sam shvatila koliko je život ovdje surov – i koliko snage moraš imati da opstaneš.“
Ili ljeta kada je pokušala prvi put napraviti sir u maslinovom ulju. „Nisam imala pojma kako će ispasti. Stavila sam kolut u veliku teglu i čekala mjesec dana. Kada sam ga izvadila, bio je savršen. Od tada to pravim redovno, i ljudi ga obožavaju.“
Iako je sama, Dragica ne gubi nadu. Planira proširiti siranu, napraviti malu radionicu gdje bi mogla dočekivati goste, turiste i sve znatiželjnike koji žele vidjeti kako nastaje pravi planinski sir.
– „Možda neću dočekati da sve to završim, ali bar ću pokušati. Planina mi je dala sve – zdravlje, hranu, mir. Najmanje što mogu jeste da joj vratim kroz ono što pravim.“
