Zovem se Amra i imam 27 godina. Cijeli moj život bio je obilježen unutrašnjom borbom između onoga što sam željela i onoga što mi je bilo dozvoljeno. Oduvijek sam sanjala o manekenstvu, o modi, o svjetlima reflektora, o onom posebnom osjećaju kada hodaš pistom i nosiš haljine koje pričaju priču. Međutim, moji snovi dugo nisu bili moji – oni su bili zabranjeni, potisnuti, gušeni strogim glasom moje nane, koja je igrala ogromnu ulogu u mom odrastanju.
Danas, dok ovo pišem, osjećam da se napokon oslobađam, ne samo prošlosti već i svih onih osuda koje me i dalje prate. Želim ispričati svoju priču – iskreno, emotivno, detaljno – jer znam da negdje tamo postoji djevojka koja se bori sa istim dilemama, sa istim suzama i istim strahovima. Ako moja priča može pomoći samo jednoj osobi da nastavi da vjeruje u sebe, onda sve ovo ima smisla.
Odrasla sam u malom stanu na rubu grada. Mama je radila po cijele dane da bi nas izdržavala, a tata je rano otišao iz našeg života, pa je moja nana preuzela odgoj. Bila je to žena čvrstih principa, oštrih riječi i još strožijih pogleda. Njena pravila bila su jasna: djevojka mora biti skromna, poslušna, tiha i ne smije se isticati.
Sjećam se da sam već kao mala voljela ogledala. Često sam krišom uzimala mamine marame i haljine, oblačila ih, vezivala oko sebe i hodala po sobi zamišljajući da sam na modnoj pisti. To je bio moj mali svijet mašte, sigurno utočište u kojem sam bila ono što jesam. Ali taj svijet bi se uvijek srušio onog trenutka kada bi nana otvorila vrata i uhvatila me. Njene riječi i danas odzvanjaju u mojim ušima:
“Amra, djevojci to ne priliči! Skini to odmah! Nije tvoje da se pokazuješ svijetu!”
Tada bih osjećala sram, iako u suštini nisam radila ništa loše. S godinama, taj osjećaj srama postao je moj stalni pratilac. Počela sam vjerovati da su moji snovi pogrešni, da su možda smiješni i da ih se trebam stidjeti.
Ipak, koliko god da je nana pokušavala da me ušuška u kalup tihe i poslušne djevojke, u meni je gorjela iskra. Kada bih ostajala sama kod kuće, otvarala sam stare modne časopise koje sam našla kod komšinice, i listala stranice diveći se visokoj, samouvjerenoj ženi na naslovnici.
Pitala sam se: Zašto ja ne bih mogla biti tamo? Zašto moj hod ne bi mogao biti taj koji će ljudi zapamtiti?
U srednjoj školi sam često učestvovala u priredbama. Voljela sam kada bih imala priliku stati na binu, pa makar samo da recitujem pjesmu. Osjećala sam tremu, ali istovremeno i neku čudnu slobodu. To je bio jedini trenutak kada nisam bila samo “Amra od nane”, već Amra koja ima glas, stav i prisustvo.
Ali čim bih došla kući, sve bi se vraćalo na staro. Nana bi me kritikovala da se ne ponašam “kao glumica” i da se držim pametnijih stvari. Tako su godine prolazile, a ja sam u sebi vodila borbu između poslušnosti i želje za slobodom.
Ne mogu reći da me nana nije voljela. Na svoj način, ona je vjerovala da me štiti. Rasla je u vremenu kada je život bio mnogo suroviji, kada žene nisu imale puno izbora. Njene riječi, iako teške, dolazile su iz straha da ja ne pogriješim, da ne osramotim porodicu ili da ne budem povrijeđena.
Ali problem je bio u tome što me nije znala pustiti da budem svoja. Njena ljubav bila je ljubav kontrole, a ne slobode.
Sjećam se dana kada sam joj rekla da želim upisati kurs manekenstva. Gledala me dugo, šutjela, a onda mi rekla:
“Dok sam ja živa, ti nećeš hodati polugola pred ljudima!”
Taj trenutak slomio je dio mene. Osjećala sam se kao da nikada neću imati pravo na vlastite snove.
Kada sam napunila 18 godina, odlučila sam da makar probam. Prijavila sam se na jedan lokalni casting za mlade manekenke. Bila sam presretna, ali i prestravljena. Sjećam se da sam obukla jednostavnu crnu haljinu, vezala kosu i otišla sa stidljivim osmijehom.
Na castingu nisam prošla dalje, ali sam dobila pohvale za hod i držanje. Taj mali kompliment značio mi je više od ičega. Bio je to prvi put da neko izvan mog malog svijeta vidi ono što sam ja vidjela u sebi cijeli život.
Kada sam se vratila kući i rekla nani gdje sam bila, nastao je haos. Satima me grdila, govorila da sramotim porodicu i da nikada više ne smijem ni pomisliti na tako nešto. Te noći sam plakala do kasno, osjećajući se kao da imam dva srca – jedno koje kuca za snove, i drugo koje je slomljeno od osuda.
Ljudi me često vide kao tihu, stidljivu djevojku. I jesam. Moj glas nikada nije bio najglasniji u prostoriji, ali moje emocije uvijek su bile najjače u meni.
Svaka kritika, svaki loš komentar duboko me pogađao. Kada bih čula da neko kaže da sam “previše obična da bih bila manekenka” ili da “nisam dovoljno hrabra”, osjećala bih kako se cijeli moj svijet ruši.
Ali istovremeno, nešto u meni govorilo mi je da upravo ta emotivnost može biti moja snaga. Da moj pogled, moj stav i moj hod nose priču.
Prije dvije godine dogodio se prelomni trenutak. Shvatila sam da živim život po tuđim pravilima i da gubim najvažnije – sebe.
Odlučila sam da se, bez obzira na osude i kritike, posvetim manekenstvu. Upisala sam kurs, počela vježbati hod, držanje, poziranje. Svaki korak bio je težak jer sam i dalje osjećala glas nane u svojoj glavi, ali sam nastavila.
Naravno, kritike nisu prestale. Ljudi su pričali, osuđivali, govorili da sam “previše stara da počinjem” ili da “nikad neću uspjeti”. Ali sada sam imala drugačiji odgovor – nisam više htjela da me tuđe riječi definišu.
Nikada neću zaboraviti svoju prvu pravu modnu reviju. Haljina koju sam nosila bila je duga, svjetlucava, a reflektori su me obasjavali dok sam koračala pistom. U publici je bilo ljudi koji me nisu poznavali, i po prvi put nisam osjećala osudu – osjećala sam slobodu.
Hodala sam kao da nosim cijelu svoju prošlost, sve zabrane, sve suze, ali i cijelu svoju snagu. Kada sam stigla do kraja piste i okrenula se, srce mi je tuklo brže nego ikada, ali u očima sam imala samo jednu misao: “Amra, uspjela si.”
Danas znam da su sve kritike, sve zabrane i sve suze bile dio mog puta. Naučile su me da vrijednost ne dolazi izvana, već iznutra. Ljudi će uvijek pričati – nekad iz ljubavi, nekad iz straha, nekad iz zlobe – ali ono što je važno jeste da li mi nastavljamo hodati svojim putem.
Da, ja sam emotivna i stidljiva. Da, ponekad se i dalje pitam da li sam dovoljno dobra. Ali sada znam da moje emocije nisu slabost – one su ono što me čini drugačijom.
Ako čitaš moju priču i prepoznaješ se u njoj, znaj da nisi sama. Možda ti neko govori da tvoji snovi nisu vrijedni, možda te sputavaju tradicija, porodica ili društvo. Ali tvoj život pripada tebi.
Nisam imala podršku kada sam počela. Nisam imala ni hrabrosti u potpunosti. Ali imala sam san. I taj san me vodio dalje, čak i kada sam mislila da sam preslaba.
Zato te molim – ne odustaj. Ako osjećaš da te nešto zove, da je to ono što te ispunjava, kreni tim putem. Put neće biti lak, ali vrijedi.
Moja priča nije završena. Još uvijek učim, još uvijek rastem, još uvijek sanjam. Ali sada živim svoj život, a ne tuđi.
Nana me, nažalost, nikada nije razumjela, ali danas joj ne zamjeram. Zahvalna sam na svemu jer me upravo njena strogoća naučila koliko je sloboda dragocjena.
Manekenstvo za mene nije samo posao. To je moj način da pokažem svijetu, ali i sebi, da nisam pogriješila što sam vjerovala u svoj san.
I zato, dok koračam pistom ili dok poziram pred objektivom, uvijek u sebi nosim onu malu djevojčicu koja se krila iza vrata i zamišljala da je manekenka. Ona je sada slobodna.
