Bilo je to u trenutku kada su svi moji planovi, svi moji snovi, počeli da se ruše. Živjela sam život prema određenim pravilima, koje sam mislila da su ključ za uspjeh: škola, posao, brak, kuća. Zamišljala sam da su to ključne tačke koje vode ka sreći. Ali život je, kao i uvijek, imao druge planove za mene.
Počelo je polako. Prvo su počeli problemi na poslu. Zamišljeni ciljevi su se činili sve nedostižnijima, a pritisak je rastao. Moje mentalno stanje počelo je trpjeti. Zamišljala sam da bih trebala imati sve pod kontrolom, da bih trebala biti tu za sve, da bih trebala zadovoljiti sve oko sebe. I, kao i uvijek, taj pritisak je počeo da me guši. Zatvorila sam se u sebe, povukla od prijatelja i obitelji, a usamljenost je postajala moj najbliži prijatelj.
Tada je uslijedio još jedan udarac – razvod. Nije bilo nikakvog upozorenja, nije bilo ni predznaka. Na kraju, sve se srušilo kao kula od karata. Pokušavala sam se posvetiti svakodnevnim rutinama, kao da se ništa nije promijenilo, ali nisam mogla da se pomirim sa stvarnošću. Osjećala sam se kao stranac u svom vlastitom životu. Svijet oko mene je bio stran, a ja sam bila izgubljena. Niko me nije mogao razumjeti, niti sam to željela da itko zna.
Ali onda, u tom trenutku kada sam bila na dnu, počela sam shvatati da gubitak ne znači kraj. Počela sam pitati sebe: „Ko sam ja, zapravo?“ I najvažnija stvar koju sam naučila je bila ta da nisam morala biti savršena da bih bila vrijedna. Nisam morala živjeti prema tuđim očekivanjima. Shvatila sam da je sve što sam prošla samo dio mog puta i da nisam definirana svojim neuspjesima.
Taj proces, iako bolan, postao je moja najvažnija lekcija u životu. Počela sam ponovno graditi svoju unutrašnju snagu, učila sam kako da volim sebe, kako da budem strpljiva prema sebi. Korak po korak, postajala sam bolja, jača, i mudrija. Nisam više bježala od svojih osjećaja, nego sam naučila da ih prihvatim. Svaki trenutak tuge i nesigurnosti postao je šansa da naučim nešto novo o sebi.
Naučila sam da se nije potrebno boriti protiv svih svojih padova, jer oni nisu slomili moju snagu, već su me učinili osobom kakva sam danas. Počela sam raditi stvari koje su me usrećivale: putovanja, nova prijateljstva, pisanje, te stvari koje su mi vraćale osjećaj postojanja. Učim da nije uvijek lako, ali sam shvatila da nikada nije prekasno da krenem novim putem. Da nije nikada prekasno za početak.
Danas sam druga osoba. Ne žalim zbog prošlih iskustava jer su me oblikovala u onu osobu koja sada stoji pred sobom s osmijehom. Moj život nije savršen, ali je moj, moj na svoj način. Naučila sam da je sreća unutrašnji proces i da nije u vanjskim stvarima, nego u tome da prihvatimo vlastiti put.
Danas, kad me pogodi novi izazov ili pad, ne bojim se više. Znam da iz svega toga mogu naučiti i da nisam definirana samo svojim uspjesima, već i svojim porazima. Najvažnija stvar koju sam shvatila jeste da nikada nije prekasno za novi početak. I kad mislite da ste izgubili sve, zapamtite – ponekad morate izgubiti da biste pronašli sebe.
Putovanje koje sam prošla nije bilo lako, ali je bilo vrijedno. Sada znam da je sve, čak i bol, samo dio puta ka pronalaženju vlastite unutrašnje snage. I kao što rekosmo, nikada nije prekasno da počnete iznova.
