Nikada nisam bila osoba koja bi sebi dozvolila slabost. Uvijek sam vjerovala da je život borba, da se moraš boriti za sve što želiš i da nikada ne smiješ pokazati da nešto nije u redu. To je bio moj mantra tokom godina, onaj unutrašnji glas koji mi je govorio da nikada ne smijem odustati. I ta filozofija me držala, barem dok nisam shvatila da sam zapravo gubila samu sebe.
Moja priča počinje u trenutku kada sam ušla u odrasli svijet. Počela sam graditi svoju karijeru, upoznavati ljude, stvarati svoj život iz temelja. Zamišljala sam da je sve to samo početak nečega velikog, ali nisam znala da je taj početak zapravo moj put ka iscrpljenosti, unutrašnjem umoru i osjećaju potpunog gubitka smjera. Osjećala sam se kao da sam u nekoj vrsti trke, gdje nisam znala gdje idem, ali nisam smjela stati.
Počela sam zanemarivati sve što je bilo važno – svoje zdravlje, svoje prijatelje, svoje emocije. Umjesto toga, radila sam non-stop, pokušavajući udovoljiti svim očekivanjima koja su postavljena pred mene, kako od strane drugih, tako i od mene same. Osjećala sam da moram biti savršena, uspješna, i uvijek u kontroli. Iako su mi dani prolazili, osjećala sam se sve praznija, kao da nisam bila osoba koja sam željela biti.
I onda, jednog dana, sve se srušilo. Moj organizam nije mogao više podnijeti. Stres me obuzeo do te mjere da sam jedva ustajala iz kreveta. Osjećala sam se potpuno iscrpljeno, a najgore od svega – nisam znala kako da to zaustavim. Taj trenutak me šokirao. Nisam znala što mi se događa, nisam znala kako da se izvučem. Počela sam se pitati da li sam uopće u stanju da nastavim, da li sam izgubila kontrolu nad svojim životom.
I tada sam naučila nešto što mi je promijenilo život: u redu je ne biti u redu. Dugo vremena sam se borila protiv svojih osjećaja, bojala se priznati da nisam savršena, bojala se da će drugi vidjeti moju slabost. Bojala sam se da će me svi napustiti ako pokažem da nisam jaka. Ali kroz tu borbu, shvatila sam da je istinska snaga u prihvaćanju svojih slabosti. Prihvatila sam činjenicu da nisam uvijek bila u kontroli i da to nije kraj svijeta.
Počela sam obraćati pažnju na svoje emocije, dopuštajući sebi da osjetim i tužna, i srećna, i zbunjena. Shvatila sam da nije nužno da imam sve odgovore i da se ne moram uvijek ponašati kao da imam život pod kontrolom. Počela sam tražiti pomoć, razgovarati sa prijateljima i obitelji, i najvažnije – počela sam brinuti o sebi. Počela sam učiti da su dani kada se osjećam loše samo dio procesa. Naučila sam da je u redu stati, da je u redu reći „ne znam“ i da je u redu priznati da ne mogu sve sami.
Danas, kad pogledam unazad, sretna sam što sam prošla kroz taj proces. Naučila sam da je život proces, a ne cilj koji moramo ostvariti. Naučila sam da nije svaki trenutak ispunjen uspjehom i napretkom, i da je to sasvim u redu. Ono što je važno je kako se nosimo sa svim tim usponima i padovima, kako se vraćamo sebi nakon što padnemo, i kako odaberemo rasti iz tih trenutaka.
Moja borba me nije učinila slabijom, nego jačom. I sada kada naiđem na izazove, znam da imam pravo osjećati se izgubljeno, nesigurno, čak i frustrirano. Znam da je to samo još jedan trenutak, koji će proći, i da ću izaći iz njega bolja nego što sam bila. Naučila sam da nije u pitanju biti savršen, nego biti iskren prema sebi. U redu je ne biti u redu – i to je najvažnija lekcija koju sam ikada naučila.
