Još kao mala sam bila nestašno dijete, radila sam stvari koje drugi nisu i svi kažu da sam drugačija od ostalih
Kada se osvrnem na svoje djetinjstvo, sjećanja mi se javljaju kao kaleidoskop boja, zvukova i mirisa. Bilo je to doba kada nisam bila poput drugih. Dok su moji vršnjaci uživali u igri u dvorištu ili su se smireno bavili knjigama, ja sam uvijek imala potrebu za nečim više, nečim drugačijim. Moji roditelji, koji su od mene uvijek očekivali da budem mirna i poslušna, često su se zatekli u situacijama koje nisu mogle da se objasne na jednostavan način. Moja energija bila je gotovo neograničena, a moji impulsi često nisu slijedili nikakvu logiku.
Jedan od najsvježijih trenutaka iz tog vremena koji mi je ostao urezan u pamćenju bio je kad sam, u svojoj četvrtoj godini, odlučila da izgradim most od drvenih blokova, samo da bih, nekoliko minuta kasnije, skočila sa stola, smatrajući to nekom vrstom “avionskog leta”. Naravno, završilo je to nesrećno – polomila sam omiljenu igračku i ostala sa podljevima na nogama. Sjećam se da je moja mama odmah počela da viče, ali uvijek je postojala ta svijetla točka – njen pogled je bio pun ljubavi, iako je ponekad bila umorna od mojih nepredvidljivih trenutaka.
Zbog ove vrste ponašanja često su mi govorili da nisam poput drugih. A to, naravno, nije bilo samo pitanje ponašanja – bilo je to nešto što se ogledalo u svemu. Moje učenje nije bilo po obrascima koje su svi slijedili. U školi su me učitelji često opisivali kao “nepopravljivu” jer sam voljela postavljati pitanja koja nisu imala smisla u klasičnom obrazovnom okviru. Zašto sunce izlazi na istoku, a ne na zapadu? Šta bi bilo kad bi ljudi mogli letjeti? Uvijek sam tragala za nečim dubljim i izazovnim.
Za razliku od mnogih drugih, moj svijet je bio ispunjen maštom. Dok su prijatelji stvarali obične crteže ili se igrali sa svojim igračkama, ja sam crtala čudovišta, gradove na oblacima, skrivene svjetove u podzemlju. Moji roditelji, iako zabrinuti, ubrzo su shvatili da me nije moguće usmjeriti prema “normalnosti” – jednostavno nisam bila dizajnirana da budem poput drugih.
Iako je bilo izazovno, to iskustvo je oblikovalo i oblikuje moj pogled na svijet danas. Ta želja za nečim novim, drugačijim, uvijek je bila prisutna u mom životu. Naučila sam da, iako to što radim nije uvijek razumljivo drugima, to je moj način da se izrazim. Moji impulsi i kreativnost nisu predstavljali problem, već bogatstvo – ne samo za mene, već i za ljude oko mene.
Kako sam odrastala, ta drugačnost nije nestala, naprotiv, postala je moj zaštitni znak. Danas sam osoba koja se ne boji istaknuti svoje ideje, koja je uvijek spremna da istražuje nove horizonte, i koja vjeruje da nije loše biti različit. Naučila sam da ne treba da se sramim svojih impulzivnih odluka, jer upravo su one oblikovale osobu koja sam danas.
Kad me pitaju zašto sam uvijek bila “drugačija”, odgovorim im s osmijehom: “Zato što nisam nikad željela biti kao svi ostali.” To je ono što me činilo snažnom, to je ono što me oblikovalo. Možda nisam uvijek slijedila pravila, ali sam uvijek vjerovala da su upravo ta pravila razlog zbog kojeg su mnogi ljudi ostali zarobljeni u istim, predvidljivim okvirima. Ja sam uvijek voljela da tražim izlaz iz tih okvira, da budem svoja.
Danas, kao odrasla osoba, shvatila sam da je ta “drugačijost” zapravo moj najveći dar. Nije bilo lako odrastati kao neko ko je uvijek bio korak ispred, ali sada je jasno: na kraju dana, to što sam bila različita – i što jesam – jedinstveno je i neprocjenjivo.
