Na rubu malog sela kod Varaždina, među zelenim poljima i voćnjacima, nalazi se farma koja je postala simbol upornosti i snova pretvorenih u stvarnost. Na prvi pogled – obična zemlja, redovi zelenih listova koji se povijaju na povjetarcu. Ali iza tih redova stoji nevjerovatna priča o jednoj mladoj djevojci – Ivani Marić (27).
Ona je dokaz da upornost, hrabrost i ljubav prema prirodi mogu promijeniti život. Dok većina njenih vršnjaka traži sigurna radna mjesta u gradovima ili odlazi u inostranstvo, Ivana se odlučila za potpuno drugačiji put. Ostavila je posao u Zagrebu, vratila se na selo i počela uzgajati špinat. Danas zapošljava nekoliko ljudi, surađuje s restoranima i trgovinama, i gradi prepoznatljiv brend u Hrvatskoj.
„Oduvijek sam znala da neću završiti iza uredskog stola. Sanjala sam da jednog dana imam svoje polje, da sama nešto stvaram. I evo, taj san sad živim“, govori Ivana dok nam pokazuje redove svježeg špinata.
Ivana je odrasla u selu Dubrava, u obitelji koja se bavila poljoprivredom za vlastite potrebe. Otac Stjepan bio je stolar, a majka Marija domaćica.
„Moji su roditelji uvijek imali vrt. Sjećam se kako sam kao mala trčala bosa po polju i brala jagode i rajčice. Tada sam prvi put osjetila koliko je lijepo kad nešto posadiš, njeguješ i onda ubereš plod.“
Još kao djevojčica govorila je da će „jednog dana imati svoju tvrtku“. Dok su se druga djeca igrala kuhinje ili doktora, Ivana je crtala nacrte farmi i zamišljala kako će voditi posao.
„Bila sam čudna djevojčica – umjesto da skupljam lutke, ja sam skupljala male bilježnice u koje sam pisala kako će izgledati moj posao.“
Nakon srednje škole Ivana je otišla u Zagreb na fakultet ekonomije. Završila je studij i zaposlila se u jednoj marketinškoj firmi.
„Na papiru je sve izgledalo savršeno – ured, plaća, tim, projekti. Ali ja sam se gušila. Svako jutro gužva u tramvaju, osam sati ispred kompjutera, sastanci bez kraja. Došla bih kući iscrpljena i nezadovoljna.“
U to vrijeme počela je sve češće odlaziti kući, u Dubravu. „Kad god sam imala slobodan vikend, išla bih roditeljima i pomagala u vrtu. To me smirivalo. U Zagrebu sam imala osjećaj da sam samo kotačić u velikom stroju, a na selu sam osjećala da nešto stvarno radim.“
Nakon tri godine rada u uredu, donijela je odluku. „Jednog jutra sam se probudila i rekla: dosta. Želim svoj život i svoj posao.“
Zašto baš špinat?
Kad je odlučila krenuti u poljoprivredu, mnogi su se čudili. „Zašto baš špinat?“ pitali su je.
„Špinat je posebna biljka – zdrav, tražen, brzo raste i može se uzgajati više puta godišnje. Osim toga, volim ga od djetinjstva. Moja baka ga je uvijek spremala sa krumpirom i češnjakom, i to mi je bio omiljeni obrok.“
Istraživala je tržište i otkrila da se špinat uvozi u velikim količinama, dok domaće proizvodnje nema dovoljno. „Shvatila sam da tu postoji prostor. Ako budem radila kvalitetno i ozbiljno, mogla bih uspjeti.“
Prvi korak bio je uzeti mali komad obiteljske zemlje. „Počela sam s pola hektara. Posudila sam nešto novca od roditelja i kupila sjeme, folije, navodnjavanje. Sve ostalo sam radila rukama – kopala, sadila, zalijevala.“
U početku je bilo teško. „Nisam znala sve trikove, pa sam puno puta pogriješila. Prvi usjev mi je napala lisna uš, drugi put nisam dobro navodnjavala pa je dio propao. Ali nisam odustala.“
Učila je iz grešaka, čitala knjige, gledala online seminare o povrćarstvu, razgovarala s agronomima. „Svaki dan je bio nova lekcija. Ali osjećaj kad uberem prve zdrave listove bio je nevjerojatan.“
Prvi kupci i rast poslovanja
Ubrzo su njeni prvi proizvodi našli put do tržnice u Varaždinu. „Na prvoj prodaji sam imala samo nekoliko kašeta špinata. Ljudi su probali i vraćali se. Rekli su da je svjež, čist, da miriše drugačije nego onaj iz trgovine.“
Nakon tržnice, počela je surađivati s nekoliko lokalnih restorana. „Kuhari su oduševljeni domaćim špinatom. Rekli su mi: Ivana, tvoj špinat je najbolji.“
To joj je dalo vjetar u leđa. Proširila je proizvodnju na dva hektara, kupila plastenik i zaposlila prva dva radnika.
„Kad sam prvi put isplatila plaću drugoj osobi, to je bio trenutak kad sam shvatila da moj san postaje stvarnost.“
Danas, Ivana ustaje u pet ujutro. „Prvo obilazim polja, provjeravam navodnjavanje i stanje biljaka. Poslije toga slijedi organizacija – radnici beru, ja dogovaram isporuke, pišem račune.“
Njezin dan traje i po 12 sati, ali kaže da nikad nije umorna kao u uredu. „Ovo je moj posao, moj život. Svaka kap znoja vrijedi.“
Vikendom često sudjeluje na sajmovima zdrave hrane, gdje predstavlja svoj brend „Zelena snaga“.
Planovi za budućnost
Ivana ne staje. Planira proširiti proizvodnju na pet hektara, uvesti nove sorte špinata i zaposliti još radnika. Također razmišlja o prerađivačkom pogonu – da pravi smrznuti špinat, juhe i zdrave pripravke.
„Želim da ljudi u Hrvatskoj jedu domaći špinat, a ne uvozni. Želim da moja farma postane primjer kako mladi mogu uspjeti u poljoprivredi.“
Prva berba: „Kad sam ubrala prvi sanduk špinata, toliko sam bila sretna da sam ga poklonila susjedima. Rekla sam: ‘Ovo je moj dar vama, da vidite da se trud isplati.’“
Reakcija roditelja: U početku su sumnjali. „Otac je govorio – teško je to, kćeri, nije lako hraniti se od polja. A sada je ponosan i stalno priča komšijama: ‘Moja Ivana vodi biznis!’“
Radnici: Danas zapošljava troje mladih iz sela. „Kažu da im je lijepo raditi sa mnom jer ih tretiram kao obitelj.“
Marketing: Ivana vodi i Facebook i Instagram stranicu svoje farme. „Ljudi vole vidjeti fotografije svježeg špinata, recepte, pa čak i moje radne rukavice pune zemlje.“
Priča Ivane Marić je više od poslovnog uspjeha. To je poruka svim mladima da je moguće krenuti iz početka, slijediti srce i uspjeti čak i u onome što mnogi smatraju teškim i staromodnim.
„Moj život nije lak, ali je moj. To je najveća sreća – kad znaš da radiš ono što voliš i da iza tebe ostaje nešto zeleno, živo i korisno.“
